Užasno sam sklona nezgodama. Ne namjerno. Jednostavno hodam okolo ko muha bez glave... I često se onda dogodi neko veselje... Frendice su me već par stotina puta zaustavile na vrijeme pa da me ne trkne auto. Ko mušicu... Ja samo idem... Valjda jednom dijelu mene nije ni bitno to što idem direkt u auto... Onda visina... Skačem po prozorima, pentram se na drveće (već je bio i većih nezgoda s drvećem, ali o tome ću poslije u ovome postu)... Pa brzina... Idem se ja spuštat s Ivanščice (visina 1035 m) s biciklom bez kočnica... Tako, ako se sve skupa zbroji prilično sam autodestruktivna. Ovdje ću opisati par istinitih zgodica i nezgodica iz mojega života...
Ako bi slučajno nestala ili bi mi se nešto dogodilo pa me se nebi moglo identificirati obično pa bi pitali imam li kakvih oznaka ili ožiljaka na tijelu, moji bi imali jako puno toga za nabrajati. Doduše, sad su sve to bijele crte na mojoj koži, no svaka ima prilično zabavnu pričicu...
Lijeva šaka... Tragovi zubiju psa (skoro mi je odgrizao šaku, a sad se ožiljak svodi na blijedi polumjesec pomoću kojeg određujem što je lijevo, a što desno jer to dvoje ne razlikujem).... Iz te zgode samo se sjećam da je bilo jako puno krvi. Oba koljena sam u prošlosti temeljito izbrusila jer sam stalno padala s bicikla... Lijeva noga kod zgloba. Tu mi se zapičio u nogu onaj dio od bicikla na koji ide lanc... Ono kružno. Rezultat: 1 tjedan bez hodanja, 3 tjedna šepanja i sada 4 rupe na mojoj nogi koje su bile prilično duboke... Lijeva noga- od koljena do zgloba- jedna lijepa ravna crta nastala kad sam skakala preko ograde... I rasparala nogu cijelom navedenom dužinom. Lijeva strana vrata... Za taj ožiljak nisam ja kriva, ali je najuočljiviji (za to su krivi liječnici i operacija na vratu)... Pa nekoliko centimetara iznad srca (za to jesam kriva). Jednom sam pala sa ograde (skupa s vratima te ograde) koja je imala šiljke. Nasreću, samo me okrznula, da nisam pala završila bi s šiljkom u srcu... Dvije paralelne crte na čelu (makar su sad jedva vidljive). Srušila sam se na radni stol pa odbila od stola i još jedanput pala na stol... Popis se nastavlja u beskonačnost...
Jedna vesela zgoda bila je kad sam se penjala na drvo pa pukla grana ispod mene. Padala, padala i onda zaglavila u procjepu između dva stabla. Nekih 45 minuta sam visjela na stablu i vikala "Upomoć!!!" iz sveg glasa dok netko nije došao. A onda su morali drugo drvo piliti s motorkom da me spase... Naposljetku, dok je drvo palo, ja sam bila oslobođena, a moja noga tamnoljubičaste boje jer mi se zaustavila cirkulacija jer sam bila ukliještena. No, inače mi nije bilo ništa...
U zadnje vrijeme malo sam se primirila... Sad sranja radim samo u školi tj. u kabinetu iz kemije. Već sam doznala što to znači "kemijska opeklina" (srećom, moja je skroz malena), upropastila sam si maskicu od mobitela s dušićnom kiselinom, skoro se ugušila čistim amonijakom i klorom, otrovala jodom, u par navrata napravila požar (na jedan sam osobito ponosna- dosezao je skoro do stropa, a strop je nekih 3.5 metra od tla), više puta eksploziju ("a kaj bi bilo da udvostručim doze...")... U biti, našla sam svoj životni poziv... Još mi je palo na pamet proizvoditi nitroglicerin (glicerol+nitratna kiselina)... Ali za to ima vremena... Jer još trava nije nikla tamo gdje je stala moja tenisica... A i tko zna što ću sutra...
Post je objavljen 25.05.2006. u 21:17 sati.