Jeka tisine
utorak, 02.05.2006.
O IZGUBLJENIM DUŠICAMA
Znate one ljude koji su jednostavno izgubljeni??? Ja sam jedna od takvih. Izgubljena u prostoru, vremenu, vlastitim osjećajima, željama i planovima. Ponekad nisam sigurna što želim, što volim i što bih dalje... MIslim da je većina ljudi tako izgubljena, ali to ne pokazuje...
Izgubljenost je u doba puberteta i postpuberteta normalna stvar. Tako za jednu šesnaestogodišnjakinju poput mene male odluke postaju noćna mora. Vjerujem da su male odluke upravo one koje određuju naš život... Velike odluke događaju se veoma rijetko u ovo doba života... A ako sam toliko zbunjena da nemogu donijeti neku malu, kako ću donjeti veliku odluku!!! Jednu veliku stvar morala sam odlučiti prije dvije godine, a ta je: što ću dalje u životu. Grozno!!! Kao dijete imala sam tisuću ideja: željela sam biti pjevačica, pravnica, arheologinja... Ma željela sam biti svašta!!! A onda dođe vrijeme kad se moram odrediti... A ja to nemogu. Ne znam... NIsam dovoljno zrela i odgovorna, nisam dovoljno sigurna... Čini mi se da je kraj osmog razreda definitivno prerano da donosiš odluku koja će ti utjecati na čitav život- da odlučiš čime ćeš se ostatak života baviti...
Upisala sam gimnaziju, za koju sam kasnije shvatila da je idealno mjesto za izgubljene dušice poput mene. BIla sam sretna i imala ocjene pa sam mogla upasti tamo. Moji su bili malo zabrinuti, jer poslije 4 godine gimnazije nemaš nikakvog zanimanja. Ali to nije bitno. Odgodila sam odluku na nekoliko godina... Bar dok budem nešto zrelija i pametnija...
Dobra stvar kod gimnazije (i ujedno loša) je hrpa predmeta (imam ih 17). Tako da moraš luđački učiti, ali opet, uvijek možeš naći nešto za sebe. Idu mi prirodni predmeti, poput matematike i kemije, ali ujedno i imam sklonost prema umjetnosti, osobito likovnoj. Valjda ću se uspjeti odlučiti do kraja četvrtog razreda... Nadam se da ću u trenutku kad budem pjevala Gaudeamus na maturi imati jasan plan o svojoj budućnosti. Vjerojatno neću. Takva sam. A neke su stvari i stvar sreće. Ne može ti se namjerno posrečiti, citiram iz neke knjige. Dosad je sreća bila na mojoj strani, a i trudim se, pa sam se skroz ok snašla u školi. Među ostalim izgubljenim dušicama. Da pitate nekoga iz moje generacije kamo ide poslije, reći će da nema pojma. A takvih ima i među maturantima...
POnekad se pitam zašto. Možda je to takvo vrijeme... Život razvojem tehnologije postaje sve lakši, ali ljudi tom tehnologijom i znanjima moraju naučiti baratati. A za to učenje treba vremena... Odrastanje se odgađa... Svi žele biti vječno djeca, lišeni odgovornosti. Ovo je doba doba kulta mladosti, svi žele biti mladi, mladi i slobodni. To potvrđuju brojne reklame na koje nalazim u svim mogućim medijima. Mladost. Sloboda.
Samo što neki tu svoju mladost i slobodu iskorištavaju. Ako si već mlad i izgubljen, tražiš sebe, pa možeš i malo eksperimentirati. Mislim da otud taj velik problem ovisnosti u mladih. Jednostavno izgubljenost. Želja za prihvaćanjem , pripadnošću nekamo. Želja da sve probaš... Da, to je mladost... Da, to je izgubljenost. Samo što kad jednom počneš biti ovisan o nečemu sve si više izgubljen i izgubljen i više nemožeš naći ni one djeliće osobe koja si nekad bila. Nekad je to, nažalost nepovratna izgubljenost.
Ja se još tražim... Malo sam pametnija svakim danom, učim nove stvari i čini mi se da sazrijevam. Čini mi se ponekad da sam čak i odraslija od vršnjaka... A ipak, ponekad mi se čini i da sam izgubljenija... Ipak, izbjegavam stvari za koje sam sigurna da će mi naškoditi. U mojoj okolini je to opijanje. Da, ponekad popijem pivu, ali uvijek se držim nekih limita. Ali ono što se događa među mojim vršnjacima, to mi nije normalno. Odu negdje, najčešće u park i tamo piju i piju s ciljem da se napiju jer pijani su duhoviti i kad su pijani sve je super... Pijani se zabavljaju... A onda povraćaju po podu i jedva da se dovuku do doma gdje još povraćaju... Ne kužim gdje im je tu fora... Toliko izgubljena opet nisam.
Dok se ja tako tražim, trudit ću se izbjegavati takve stvari, ali neki put se jednostavno moraš opeći da naučiš... A ako ovo čita jednako izgubljen vršnjak/vršnjakinja: Neke stvari je bolje naučiti iz tuđeg iskustva nego iz vlastitog... Pogledaj u crnu kroniku i shvatit ćeš da ipak netrebaš baš sve probati da uvidiš da neke stvari ne vode nikamo. Zapravo, vode u ništavilo, vode u smrt.
| svibanj, 2006 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.