Znate one ljude koji su jednostavno izgubljeni??? Ja sam jedna od takvih. Izgubljena u prostoru, vremenu, vlastitim osjećajima, željama i planovima. Ponekad nisam sigurna što želim, što volim i što bih dalje... MIslim da je većina ljudi tako izgubljena, ali to ne pokazuje...
Izgubljenost je u doba puberteta i postpuberteta normalna stvar. Tako za jednu šesnaestogodišnjakinju poput mene male odluke postaju noćna mora. Vjerujem da su male odluke upravo one koje određuju naš život... Velike odluke događaju se veoma rijetko u ovo doba života... A ako sam toliko zbunjena da nemogu donijeti neku malu, kako ću donjeti veliku odluku!!! Jednu veliku stvar morala sam odlučiti prije dvije godine, a ta je: što ću dalje u životu. Grozno!!! Kao dijete imala sam tisuću ideja: željela sam biti pjevačica, pravnica, arheologinja... Ma željela sam biti svašta!!! A onda dođe vrijeme kad se moram odrediti... A ja to nemogu. Ne znam... NIsam dovoljno zrela i odgovorna, nisam dovoljno sigurna... Čini mi se da je kraj osmog razreda definitivno prerano da donosiš odluku koja će ti utjecati na čitav život- da odlučiš čime ćeš se ostatak života baviti...
Upisala sam gimnaziju, za koju sam kasnije shvatila da je idealno mjesto za izgubljene dušice poput mene. BIla sam sretna i imala ocjene pa sam mogla upasti tamo. Moji su bili malo zabrinuti, jer poslije 4 godine gimnazije nemaš nikakvog zanimanja. Ali to nije bitno. Odgodila sam odluku na nekoliko godina... Bar dok budem nešto zrelija i pametnija...
Dobra stvar kod gimnazije (i ujedno loša) je hrpa predmeta (imam ih 17). Tako da moraš luđački učiti, ali opet, uvijek možeš naći nešto za sebe. Idu mi prirodni predmeti, poput matematike i kemije, ali ujedno i imam sklonost prema umjetnosti, osobito likovnoj. Valjda ću se uspjeti odlučiti do kraja četvrtog razreda... Nadam se da ću u trenutku kad budem pjevala Gaudeamus na maturi imati jasan plan o svojoj budućnosti. Vjerojatno neću. Takva sam. A neke su stvari i stvar sreće. Ne može ti se namjerno posrečiti, citiram iz neke knjige. Dosad je sreća bila na mojoj strani, a i trudim se, pa sam se skroz ok snašla u školi. Među ostalim izgubljenim dušicama. Da pitate nekoga iz moje generacije kamo ide poslije, reći će da nema pojma. A takvih ima i među maturantima...
POnekad se pitam zašto. Možda je to takvo vrijeme... Život razvojem tehnologije postaje sve lakši, ali ljudi tom tehnologijom i znanjima moraju naučiti baratati. A za to učenje treba vremena... Odrastanje se odgađa... Svi žele biti vječno djeca, lišeni odgovornosti. Ovo je doba doba kulta mladosti, svi žele biti mladi, mladi i slobodni. To potvrđuju brojne reklame na koje nalazim u svim mogućim medijima. Mladost. Sloboda.
Samo što neki tu svoju mladost i slobodu iskorištavaju. Ako si već mlad i izgubljen, tražiš sebe, pa možeš i malo eksperimentirati. Mislim da otud taj velik problem ovisnosti u mladih. Jednostavno izgubljenost. Želja za prihvaćanjem , pripadnošću nekamo. Želja da sve probaš... Da, to je mladost... Da, to je izgubljenost. Samo što kad jednom počneš biti ovisan o nečemu sve si više izgubljen i izgubljen i više nemožeš naći ni one djeliće osobe koja si nekad bila. Nekad je to, nažalost nepovratna izgubljenost.
Ja se još tražim... Malo sam pametnija svakim danom, učim nove stvari i čini mi se da sazrijevam. Čini mi se ponekad da sam čak i odraslija od vršnjaka... A ipak, ponekad mi se čini i da sam izgubljenija... Ipak, izbjegavam stvari za koje sam sigurna da će mi naškoditi. U mojoj okolini je to opijanje. Da, ponekad popijem pivu, ali uvijek se držim nekih limita. Ali ono što se događa među mojim vršnjacima, to mi nije normalno. Odu negdje, najčešće u park i tamo piju i piju s ciljem da se napiju jer pijani su duhoviti i kad su pijani sve je super... Pijani se zabavljaju... A onda povraćaju po podu i jedva da se dovuku do doma gdje još povraćaju... Ne kužim gdje im je tu fora... Toliko izgubljena opet nisam.
Dok se ja tako tražim, trudit ću se izbjegavati takve stvari, ali neki put se jednostavno moraš opeći da naučiš... A ako ovo čita jednako izgubljen vršnjak/vršnjakinja: Neke stvari je bolje naučiti iz tuđeg iskustva nego iz vlastitog... Pogledaj u crnu kroniku i shvatit ćeš da ipak netrebaš baš sve probati da uvidiš da neke stvari ne vode nikamo. Zapravo, vode u ništavilo, vode u smrt.
Post je objavljen 02.05.2006. u 16:08 sati.