Kad znaš da je magije jednostavno nestalo??? Kako znaš da je nečemu što je moglo biti lijepo kraj??? Čini mi se da to osjećaš... Nema više divljeg lupanja srca kad on prolazi... Nema više čežnje za njim kad vidiš neku stvar koja te podsjeća na njega... Magiji je kraj.
Da iskreno kažem, to i nije bila neka ljubav... Zaljubljenost??? Možda. Zatreskanost??? Sigurno. Trajala je nekoliko mjeseci i napravila apsolutni nered u mom životu. Nosila me u nebo i strmoglavljivala u pakao... Iskreno rečeno, čini mi se da je sve bilo jednostrano. Ali ipak... Jedan pogled, smješak ili pozdrav bili su mi dovoljni da počnem sanjati... Sanjati neku bajku u kojoj bi mi završili skupa i bili sretni do kraja života... Ali stvarnost je bila drukčija. Moja narav, nesamopouzdanje i ponos sprječavali su me da nešto poduzmem... I strah, da, genijalne planove kako da ga natjeram da razgovara sa mnom (imala sam tu nesreću biti zaljubljana u sramežljivog dečka), samo ih nikad nisam uspjela prevesti u stvarnost. Nisam imala hrabrosti, prilike ili jednostavno sreće... Mislim da su svi oko mene shvatili, a i svi oko njega... Je li i on??? Ne znam.
I tako ga nisam vidjela jedno duže vrijeme... I vrijeme je učinilo svoje... Prvo sam pronalazila sitnice koje su me podsjećale na njega svuda oko sebe. Izluđivale su me i žalostile. Jako sam se trudila ne misliti na njega. I, začuđujuće, uspjelo je!!! Dođuše, još uvijek sam se znala uhvatiti kako si u glavi vrtim sva moguća sjećanja koja sam imala na njega ili pjevušiti pjesmu koju sam čula od njega... Ali, sve je to blijedilo, možda čak i brže nego što sam očekivala. Onda je uslijedilo zaboravljanje...
Danas sam ga srela. Ne kažem da mi je bilo svejedno, daleko od toga, sama njegova pojava još uvijek djeluje na mene... Ali ne kao nekad. Frendicama kažem da me nije briga, ne znam koga zavaravam, njih ili sebe. Ali reakcija više nije onako snažna kao što je bila.
Prije nekoliko dana počela sam češće biti na chatu. Upoznajem nove ljude, mnogi su zanimljivi, naravno, ima i luđaka tamo, ali... Upoznala sam nekog tko ima mnogo stvari zajedničkih sa mnom... A što je bitnije, pokazuje interes za mene... Nije to prvi put što sam upoznala nekog na chatu, čak sam bila i razočarana... ali imam dobar osjećaj. Nakon jako dugo vremena osjećam se dobro. Shvaćam da mi je sve ovo vrijeme nedostajalo nešto- a to nešto bila je ljubav i pažnja. Njega njie bilo briga. Vrijeme je da idem dalje. Da, možda se samo zavaravam... Možda sam još uvijek zatreskana, postoji ta mogućnost. Moje frendice mi to kažu. Jedna ne želi prihvatiti da ja neću biti s njim... (ako ovo čitaš, D, sorry, ali tako je). Ona vjeruje u sretne krajeve i želi happy end za mene i njega. Ne znam... Možda sretni krajevi u stvarnosti ne postoje. Možda bi trebali uživati u onim trenutcima sreće što nam je data u nekom trenutku, bez obzira na to koliko taj trenutak kratak bio... A to ću i ja učiniti... Da, možda će sve biti samo iluzija, ali nije me briga. Želim samo biti sretna.
Post je objavljen 02.05.2006. u 15:24 sati.