Jeka tisine
utorak, 02.05.2006.
KLIN SE KLINOM IZBIJA...
Kad znaš da je magije jednostavno nestalo??? Kako znaš da je nečemu što je moglo biti lijepo kraj??? Čini mi se da to osjećaš... Nema više divljeg lupanja srca kad on prolazi... Nema više čežnje za njim kad vidiš neku stvar koja te podsjeća na njega... Magiji je kraj.
Da iskreno kažem, to i nije bila neka ljubav... Zaljubljenost??? Možda. Zatreskanost??? Sigurno. Trajala je nekoliko mjeseci i napravila apsolutni nered u mom životu. Nosila me u nebo i strmoglavljivala u pakao... Iskreno rečeno, čini mi se da je sve bilo jednostrano. Ali ipak... Jedan pogled, smješak ili pozdrav bili su mi dovoljni da počnem sanjati... Sanjati neku bajku u kojoj bi mi završili skupa i bili sretni do kraja života... Ali stvarnost je bila drukčija. Moja narav, nesamopouzdanje i ponos sprječavali su me da nešto poduzmem... I strah, da, genijalne planove kako da ga natjeram da razgovara sa mnom (imala sam tu nesreću biti zaljubljana u sramežljivog dečka), samo ih nikad nisam uspjela prevesti u stvarnost. Nisam imala hrabrosti, prilike ili jednostavno sreće... Mislim da su svi oko mene shvatili, a i svi oko njega... Je li i on??? Ne znam.
I tako ga nisam vidjela jedno duže vrijeme... I vrijeme je učinilo svoje... Prvo sam pronalazila sitnice koje su me podsjećale na njega svuda oko sebe. Izluđivale su me i žalostile. Jako sam se trudila ne misliti na njega. I, začuđujuće, uspjelo je!!! Dođuše, još uvijek sam se znala uhvatiti kako si u glavi vrtim sva moguća sjećanja koja sam imala na njega ili pjevušiti pjesmu koju sam čula od njega... Ali, sve je to blijedilo, možda čak i brže nego što sam očekivala. Onda je uslijedilo zaboravljanje...
Danas sam ga srela. Ne kažem da mi je bilo svejedno, daleko od toga, sama njegova pojava još uvijek djeluje na mene... Ali ne kao nekad. Frendicama kažem da me nije briga, ne znam koga zavaravam, njih ili sebe. Ali reakcija više nije onako snažna kao što je bila.
Prije nekoliko dana počela sam češće biti na chatu. Upoznajem nove ljude, mnogi su zanimljivi, naravno, ima i luđaka tamo, ali... Upoznala sam nekog tko ima mnogo stvari zajedničkih sa mnom... A što je bitnije, pokazuje interes za mene... Nije to prvi put što sam upoznala nekog na chatu, čak sam bila i razočarana... ali imam dobar osjećaj. Nakon jako dugo vremena osjećam se dobro. Shvaćam da mi je sve ovo vrijeme nedostajalo nešto- a to nešto bila je ljubav i pažnja. Njega njie bilo briga. Vrijeme je da idem dalje. Da, možda se samo zavaravam... Možda sam još uvijek zatreskana, postoji ta mogućnost. Moje frendice mi to kažu. Jedna ne želi prihvatiti da ja neću biti s njim... (ako ovo čitaš, D, sorry, ali tako je). Ona vjeruje u sretne krajeve i želi happy end za mene i njega. Ne znam... Možda sretni krajevi u stvarnosti ne postoje. Možda bi trebali uživati u onim trenutcima sreće što nam je data u nekom trenutku, bez obzira na to koliko taj trenutak kratak bio... A to ću i ja učiniti... Da, možda će sve biti samo iluzija, ali nije me briga. Želim samo biti sretna.
| svibanj, 2006 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.