Ministargubljenjavremena je u jednom od komentara na moj prethodni post izjavio da slika "Krik" Edvarda Muncha "proročanski gleda u budućnost ljudske rase punu tjeskobe"... Mislim da je to za jednog osamnaestogodišnjaka jedan jako negativan način razmišljanja... Moram reći da se ne slažem s njim... Možda djelomice, no definitivno ne u potpunosti...
Možda jesam naivna i mlada i ne znam puno stvari o životu, ali definitivno ne mogu prihvatiti da je budućnost ljudskog roda takva... Mislim, gledam u tu sliku... I vidim jednostavno užas... I ništa više... Jedno prazno, bezoblično lice koje vrišti... Budućnost ljudskog roda jednostavno ne može biti takva. Ili ipak?
Ovo će zvučati neobično, ali kad gledam u tu sliku (a upravo gledam) mogu čuti taj krik... U glavi... Mogu čuti taj glas, bezobličan poput lica osobe koja vrišti... Čujem samo užas... I ništa više... Sve ono što je to biće bilo i sve ono drugo što je osjećalo ili mislilo nestalo je... Ostao je samo užas... Čisti užas... Jeza... I ništa više... Ne, ne mogu zamisliti takvu budućnost. Ne mogu prihvatiti takvu budućnost...
Ali toliko ljudi i danas VRIŠTI... Toliko je ljudi poput ove osobe... Užasnuto... Prestrašeno... Jednostavno vrište... Bespomoćno... Svatko od nas je barem jednom u životu bio u situaciji (ili će biti) kad je u jednom trenutku jedino što je preostalo jest vrištati... Vrištati jer ne možemo ništa drugo... Vrištati jer je to jedini način kojim bi mogli opisati stanje u kojem se nalazimo... Jednostavno vrištati...
Pa tako mislim na one koji danas vrište... Vrište zbog boli, gladi, žeđi, no ne samo zbog toga... Vrište iz zabrinutosti, vrište jer ne znaju što bi dalje... Vrište zbog mržnje, vrište zbog ratova... Vrište zbog toga što su im naudili drugi ljudi...
Budućnost? Ministre, Krik je sadašnjost, Krik je u ovom trenu... Krik nije nikakva budućnost, nije SF, nije nešto neizrecivo daleko... Krik je tu... Sad... Posvuda...
A ljudi su vrištali i dugo vremena prije... Mržnja i bol prate povijest ljudskog roda od prvih dana... Mržnja dovodi do boli... Bol dovodi do krika... Krik je oduvijek bio tu da izrazi bol... Da izrazi užas... Pa tako je krik i prošlost ljudskog roda... Danas se čini da je na svijetu više boli i užasa, možda i jest tako... Jer smo razvojem svoje inteligencije i tehnologije naučili divne nove načine kojima možemo drugim ljudima nanjeti bol... Izazvati užas... Sve što smo izumili, iskoristili smo za uništenje...
Pa, smatram li sad, nakon nešto promišljanja da će Krik biti i budućnost ljudskog roda? DA, moram priznati da hoće. Bio je tu u prošlosti, tu je u sadašnjosti i definitivno će ga biti u budućnosti... Bojim se da ćemo svi mi u budućnosti jako vrištati... Jer, tehnologija i dalje napreduje, ljudi i dalje mrze... Jednog dana uništit ćemo sami sebe... Samo je pitanje KADA.
Nemam više iluzija tipa "mi možemo popraviti svijet ako se svi potrudimo". Zato jer se NEĆE SVI POTRUDITI. Ovo društvo je egoistično i nikoga nije briga za one koji pate. Čast iznimkama, ali gotovo nikog nije briga za one koji vrište pod uvijetom da oni nisu ti koji u tom trenu pate...
I sad opet gledam u tu sliku i uočavam tri mala detalja: prvi je komplementarni odnos na slici. Velika ploha narančaste i velika ploha plave spajaju se. Crvene i zelene crte kao nebo i oblaci... Velik otok žute i ljubičasta voda iznad nje. Jedna od prvih stvari koje sam naučila o boji je da komplementarni odnos znači SKLAD. Neobično. Sklad usred takve slike??? A ovdje i postoje sva tri komplementarna odnosa (plavo-narančasto, žuto-ljubičasto, crveno-zeleno)...
Druga stvar je kompozicija. Koja je složena. Očiti zlatni rez. Gornji, manji pravokutnik jarkih boja (crvene i narančaste) koji je tematski nevažan. I donji, tamniji dio, u kojemu je skoncentrirana sva radnja, prisutne su manje plohe boje. Pomak glavne teme od središta slike prema dolje. Definitivno se radi o zlatnom rezu. A sad, zlatni rez opet znači SKLAD.
Treća stvar na slici je naslikan par ljudi koji šeta kao da se ništa i ne događa. Ne dolaze u pomoć osobi koja vrišti. Mirno šetaju.
E, sad ću reći što ja mislim da je autor želio reći. Sklad koji čitam iz kompozicije i boje ovdje je prisutan jer je autor znao da ljudi vrište od pamtivjeka i da će vrištati do Sudnjeg Dana. Jednostavno, to je činjenično stanje. I to mi nemožemo zaustaviti. Možemo pomoći pojedincima da ne vrište, ali milijuni i milijuni će i dalje vrištati. I tako je to vrištanje dio ravnoteže svijeta. Par ljudi koji se šeće predstavlja nas, ostale egoiste, koji trenutno ne vrište (ali jednog će dana vrištati i trebati nečiju pomoč) ali ne dolaze osobi koja pati u pomoč. To je njegova slika svijeta. Postoje oni koji pate i oni koji ne pate. Oni koji ne pate (večina) ne žele ni misliti o patnji, a kamoli pa pomoći onima koji pate. Tako je već tisućljećima i tako će biti još tisućljećima.
I tako se vračam na sve nas, ministre. Svi smo mi vrištali, svi ćemo mi vrištati, ali u međuvremenu dok ne vrištimo ne mislimo na one koji u ovom trenutku vrište. Mi smo oni koji šetaju... Kao da se ništa ne događa... Nemoj se uvrijediti, ali tako si pesimističan, a za to doista nemaš razloga... Koliko sam ja shvatila iz tvojeg bloga trenutno najveća briga u tvom životu je na koji ćeš faks ići. I to ne zato jer nemaš ocjene za faks na koji želiš. Ne, neznaš jer si dobar u svim područjima i možeš kamo želiš. E, sad, ne misliš li da je pomalo egoistično od tebe trošiti vrijeme na takve gluposti kad neki tvoji vršnjaci već imaju posao i brige u STVARNOM ŽIVOTU??? Nije li to malo egoistično kad i mlađi od tebe ginu u neizrecivim užasima??? (Nemoj se uvrijediti, samo pišem istinu.) I ja sam, moram priznati, egoist. Svi smo mi egoisti, ministre. Sve dok ne dođe na nas red da vrištimo...
I tako dolazim do zaključka da krik nije nikakva slika naše budućnosti. To je bezvremena slika, predstavlja ljudski rod općenito, predstavlja svakog pojedinca, bez obzira na vrijeme i mjesto u kojem taj pojedinac živi...
Eto, ovo je moja analiza Krika... Ako sam bila oštra ili nepravedna, ispričavam se... Ali tako ja to vidim... I još uvijek se bojim te slike. Možda zato jer progovara tako iskreno.
Post je objavljen 05.06.2006. u 15:34 sati.