Jeka tisine
četvrtak, 01.06.2006.
NETKO TO OD GORE VIDI SVE
Doista vjerujem u to... Jedna od rijetkih stvari u koje DOISTA vjerujem... Iz jednostavnog razloga što u to moram vjerovati. A moram u to vjerovati da bih ujutro imala razlog da se uopće dignem iz kreveta. Da bih imala razlog da dišem... Sve se događa s nekim smislom. Sve se događa iz nekog razloga... I ja sam iz nekog razloga (kojeg trenutno baš i ne vidim) tu...
Ljudi se oduvjek žale na NEPRAVDU. Što je to nepravda??? Kad im se jednostavno dogodi nešto što im nije po volji, to je nepravda. Kad se dogodi nešto što im nije baš u nekom njihovom savršenom planu, to je nepravda. A jebiga, jesam mlada, ali sam već došla do zaključka da se sranja događaju. Ne možeš ih izbjeći... Pa nema ni smisla tuliti kako je nešto nepravda... Život je nepravda, zaključila sam. I bilo bi bolje da se svi mi lijepo naviknemo na to...
E sad, opet ne kužim da ljudi nešto što definiraju kao nepravdu, ali nepravdu koja njima ide na ruku nazivaju SREĆOM. Npr. jedna moja frendica je učila kao luda za test. Dobila jako teška pitanja i lošu ocjenu. Druga nije učila ništa. Ali nju su zadesila laka pitanja i dobila je dobru ocjenu. Pa zar to nije nepravda??? Ali nitko to tako ne kaže. Kažu da je ona druga imala sreće. Zašto nitko stvari ne naziva njihovim pravim imenom???
Sreća. Fortuna... Neki je imaju, neki nemaju, a svi je žele. Pa što je uopće ta SREĆA uopće??? Kad ti se dogodi nešto dobro a da to ne očekuješ??? (Jedna mudra misao koju sam pokupila iz neke knjige jest ta da ti se nemože namjerno posrečiti.) Pa zar nije to nepravda??? Jer, koliko god da ti bude loše, uvijek ima ljudi kojima je gore. Zar nebi bilo njima bolje s tom srećom???
Zaključila sam da ja unatoč svemu IMAM sreće. Odnosno nepravde. Iz jednog od ranijih postova (Zgode i nezgode jedne Athrope) može se lijepo vidjeti da sam već tisuću puta mogla završiti mrtva. Mislim, pa toliko sam beznačajna da je sama moja egzistencija (objektivno gledano) nepravda. Jer, koliki su veliki umovi umrli prerano??? Koliki od njih nikad nisu bili ni rođeni... A ja sam živa, ja dišem i ja sam tu...
Pa tako smatram da mora postojati NEKI razlog što sam tu... Nešto me toliko puta spasilo... Nešto me blagoslovilo dobrom obitelji, prijateljima, zdravljem i vlastitom glavom kojom mislim... Iz nekog razloga... To mi se čini kao nepravda kad pomislim da postoji toliko ljudi koji to nemaju... Odnosno, to je sreća za mene... Iz nekog razloga ja IMAM sreće... Neznam, možda postoji neka misija koju moram obaviti u životu... Još nisam shvatila što je to... Ali sam prihvatila činjenicu se sve možda događa s razlogom. Možda to netko tamo gore sve gleda... S stajališta vjernice morala bih se složiti s tim... Ali ne zato što to piše u nekoj staroj knjigi koja mi i ne znači toliko mnogo... Nego iz same činjenice što postojim... Iz same činjenice što svijet postoji... Sve to ne može biti slučajnost... Sve to ne može biti sreća. Jer, gledajući vjerojatnosti, trebala bi to biti neka luda sreća... Jako luda sreća... I kad gledam svijet, vidim nešto nevjerojatno... Nešto tako složeno ne može postojati samo iz sreće. SLUČAJNOSTI. I zato prihvaćam činjenicu da netko sve to od gore gleda... I, iako se tako ne čini (jer se događaju razna sranja, zapravo mi sami sebi radimo sranja) uvjerena sam da nas ono što nas promatra voli... Jer, unatoč svim našim pokušajima da uništimo sami sebe i sve ono što nam je dato (a za uništavanje je ljudski rod zbilja stručnjak- vrsta koja je izumila oružje i ratove) iz nekog razloga još uvijek nismo uspjeli...
| < | lipanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.