Doista vjerujem u to... Jedna od rijetkih stvari u koje DOISTA vjerujem... Iz jednostavnog razloga što u to moram vjerovati. A moram u to vjerovati da bih ujutro imala razlog da se uopće dignem iz kreveta. Da bih imala razlog da dišem... Sve se događa s nekim smislom. Sve se događa iz nekog razloga... I ja sam iz nekog razloga (kojeg trenutno baš i ne vidim) tu...
Ljudi se oduvjek žale na NEPRAVDU. Što je to nepravda??? Kad im se jednostavno dogodi nešto što im nije po volji, to je nepravda. Kad se dogodi nešto što im nije baš u nekom njihovom savršenom planu, to je nepravda. A jebiga, jesam mlada, ali sam već došla do zaključka da se sranja događaju. Ne možeš ih izbjeći... Pa nema ni smisla tuliti kako je nešto nepravda... Život je nepravda, zaključila sam. I bilo bi bolje da se svi mi lijepo naviknemo na to...
E sad, opet ne kužim da ljudi nešto što definiraju kao nepravdu, ali nepravdu koja njima ide na ruku nazivaju SREĆOM. Npr. jedna moja frendica je učila kao luda za test. Dobila jako teška pitanja i lošu ocjenu. Druga nije učila ništa. Ali nju su zadesila laka pitanja i dobila je dobru ocjenu. Pa zar to nije nepravda??? Ali nitko to tako ne kaže. Kažu da je ona druga imala sreće. Zašto nitko stvari ne naziva njihovim pravim imenom???
Sreća. Fortuna... Neki je imaju, neki nemaju, a svi je žele. Pa što je uopće ta SREĆA uopće??? Kad ti se dogodi nešto dobro a da to ne očekuješ??? (Jedna mudra misao koju sam pokupila iz neke knjige jest ta da ti se nemože namjerno posrečiti.) Pa zar nije to nepravda??? Jer, koliko god da ti bude loše, uvijek ima ljudi kojima je gore. Zar nebi bilo njima bolje s tom srećom???
Zaključila sam da ja unatoč svemu IMAM sreće. Odnosno nepravde. Iz jednog od ranijih postova (Zgode i nezgode jedne Athrope) može se lijepo vidjeti da sam već tisuću puta mogla završiti mrtva. Mislim, pa toliko sam beznačajna da je sama moja egzistencija (objektivno gledano) nepravda. Jer, koliki su veliki umovi umrli prerano??? Koliki od njih nikad nisu bili ni rođeni... A ja sam živa, ja dišem i ja sam tu...
Pa tako smatram da mora postojati NEKI razlog što sam tu... Nešto me toliko puta spasilo... Nešto me blagoslovilo dobrom obitelji, prijateljima, zdravljem i vlastitom glavom kojom mislim... Iz nekog razloga... To mi se čini kao nepravda kad pomislim da postoji toliko ljudi koji to nemaju... Odnosno, to je sreća za mene... Iz nekog razloga ja IMAM sreće... Neznam, možda postoji neka misija koju moram obaviti u životu... Još nisam shvatila što je to... Ali sam prihvatila činjenicu se sve možda događa s razlogom. Možda to netko tamo gore sve gleda... S stajališta vjernice morala bih se složiti s tim... Ali ne zato što to piše u nekoj staroj knjigi koja mi i ne znači toliko mnogo... Nego iz same činjenice što postojim... Iz same činjenice što svijet postoji... Sve to ne može biti slučajnost... Sve to ne može biti sreća. Jer, gledajući vjerojatnosti, trebala bi to biti neka luda sreća... Jako luda sreća... I kad gledam svijet, vidim nešto nevjerojatno... Nešto tako složeno ne može postojati samo iz sreće. SLUČAJNOSTI. I zato prihvaćam činjenicu da netko sve to od gore gleda... I, iako se tako ne čini (jer se događaju razna sranja, zapravo mi sami sebi radimo sranja) uvjerena sam da nas ono što nas promatra voli... Jer, unatoč svim našim pokušajima da uništimo sami sebe i sve ono što nam je dato (a za uništavanje je ljudski rod zbilja stručnjak- vrsta koja je izumila oružje i ratove) iz nekog razloga još uvijek nismo uspjeli...
Post je objavljen 01.06.2006. u 22:17 sati.