Svanulo je jedno relativno sunčano jutro u mom selu... Sad su došli oblaci... Ali ipak, dok vidim sunce, bolje sam... Vrate mi se moje boje. (U jednom od prethodnih postova pisala sam o tomu kako mi je u zadnje vrijeme sve sivo.) Pa, kako to stoji u jednoj pjesmi, život je nekad siv, nekad žut... Ovog jutra sam malo razmišljala o tome koje bi boje bio portret mog života...
Moja boja je ljubičasta... Tamna... Ponekad nebo poprimi tu nijansu u sumrak... Pomalo sjetna... Melankolična... Tajanstvena... Boja ljubičica koje sam kao dijete brala... Moja boja...
Nevjerojatnu sklonost imam prema plavoj. Boja ljetnog neba... Boja mora... Ta me boja podsjeća na snove... Plava za sve moje snove...
Žuta me asocira na moje frendice. Na smijeh. I suncokrete (koji su moje omiljeno cvijeće). I na ivančice. (A ivančice me podsjećaju na moju kumicu.) I na sunce. Žuta meni znači sreću.
Onda crvena... Jarko crvena... Znam da je ovo kliše, ali crvena je za sve moje ljubavi... (Koje su u pravilu završavale nesretno tj. ja sam na kraju bila slomljena srca.) No, ipak, ne možeš živjeti bez ljubavi... Pa zato crvena...
Siva... Za svaki dan kad sam se osjećala usamljeno... Umorno... Ili neshvaćeno... Ta je boja neizbježna... Čini mi se da bi je na mojem portretu bilo dosta...
Portret mog života nebi mogao bez zelene... Zelena kao priroda... Volim prirodu... Zelena kao polja, šumarci i livade oko moje kuće... Ne bi mogla bez te zelene... Moja lutanja i gubljenja u toj zelenoj... Zelena je moje djetinjstvo...
Bijela... Bijela kao oblaci... Bijela kao smirenje...
Crna... Za razliku od mnogih, ne povezujem je s nesrećom... Crna poput noći... A noć je moje omiljeno doba dana... (Makar crna i bijela nisu boje, nego stanja... Ono što percipiramo kao crno i bijelo zapravo su ili jako blijeda ili jako tamna siva... Crno i bijelo možemo samo doživjeti...)
Pa smeđa... Smeđa u jesen... Lišće... Zbilja izgleda čarobno... Smeđa kao boja zemlje... Smeđa kao boja kore drveća... Smeđa, još jedna boja prirode koju toliko volim...
Narančasta... Još jedna boja koju povezujem s prirodom... S poljima pšenice i klipovima kukuruza... (Ipak sam čitav svoj život provela na selu...)
Te boje me podsjećaju i asociraju na toliko stvari da mi ni tisuće postova nebi bilo dovoljno da sve to zapišem... Zato ću ovdje stati zbog nedostatka vremena... Već se iz onog što gore stoji može vidjeti da bi portret mog života bio šaren... Raznobojan... U tome je možda i ljepota života... U njegovu šarenilu... Ponekad neka boja prevlada, no uvijek su tu i ostale. Zadnjih dana me mučila siva... No, polako mi se vraćaju i ostale boje... Znam da su uvijek tu... Iako ih ponekad ne vidim... Ali život NIKAD nije siv... (Pa čak ni onima koji ne znaju što su boje...) Život je šaren... I portret mog života je šaren... Neke boje bile bi malo više zastupljene... Možda malo više zagasitijih tonova... No, bilo bi tu i jarko žute... Sanjarski plave... I možda sitnica crvene... Jako puno zelene, dosta smeđe i narančaste...Takav bi bio portret mog života...
Post je objavljen 04.06.2006. u 11:48 sati.