"Moj mir" napisao je moj djed iznad vratiju podruma naše klijeti... Njega više nema (nikad ga nisam ni upoznala, umro je dvije godine prije nego što sam uopće rođena), ali slova još tamo stoje. Nekako mi se vrte po glavi... Pitam se što uopće jest moj mir...
Neznam bih li uopće trebala pisati u ovakvom raspoloženju, nešto sam izdeprimirana danas... Umorna... Možda tjeskobna... Ima tu i zabrinutosti... Ma ima svega i svačega... Kad bi moje raspoloženje i osjećaji bili mozaik, bili bi tamni. Crni. Sivi. Toliko želim neko smirenje... Moj mir... Želim jedan dan a da ne brinem zbog nečeg... Jedan dan a da se s nikim ne posvađam... Jedan dan bez loših vijesti... Jedan dan samo za smijeh i dobro raspoloženje... Ali to je nemoguće... Inače sreću i smirenje nalazim u sitnicama... Pisanje... Crtanje... Dobra knjiga... Pjesma koju volim... Razgovor s frendicama... Duga šetnja bez nekog određenog cilja... Sanjarenje... Gledanje u zvijezde... Neka sitnica koja me sasvim obuzme... Prve visibabe u proljeće... More i sunce ljeti... Berba grožđa i boje u jesen... Prekrasne male pahuljice zimi... Zapravo, mnoge skroz banalne sitnice mogu biti moj mir... Moja sreća... Danas mi je bio grozan dan... ali, dok ovako pišem, svakom riječju koju ispišem stvarno se osjećam bolje... Ovo je moj mir...
Vjerujem da svatko tako ima nešto što ga usrećuje i smiruje... Moj djed je imao svoju klijet, ja imam svoje pisanje... Mislim da znam kako se osjećao dok je ispisivao one riječi iznad vratiju klijeti... "Moj mir..."
Post je objavljen 03.06.2006. u 21:44 sati.