Marketing
ZVIJEZDE...
Danas sam ponovo uprla pogled u noćno nebo... Posve slučajno... Čitala sam jednu knjigu (KIng: Godišnja doba) i čekala da se moj dragi logira na Iskon (nije mogao, morao je raditi) kad u moju sobu uleti skakavac... Onaj veliki zeleni kojega zovu kobilica... I smjesti se ravno na sredinu naslikane ruže na jednom zidu moje sobe... Uzmem knjigu i u nju stavim skakavca na sredinu i iznesem ga van na terasu... I onda mi u ovoj, pomalo hladnoj ljetnoj noći nešto zarobi pogled... Zvijezde...
Iako je prilično oblačno, na par mjesta oblaci su se razišli i stvorili rupe kroz koje sam gledala ta čudesna svjetla negdje u daljini... Prije mi je to bila navika svake večeri, ali u zadnje vrijeme... Reći ću: toliko sam zaokupljena sobom, svojom novom ljubavi i sanjarenjem da sam skoro zaboravila na sve ono lijepo i dobro oko mene... Zaboravila sam na svoje zvijezde... Kako sam mogla zaboraviti!!! Moje prijateljice, koje sam promatrala toliko noći... Još uvijek im se divim... Zvijezdama, tako dalekim i nedostižnim... Iako, ponekad mi se zbog te daljine čine tako hladne... Smiješno, ali čine mi se toliko ravnodušne.. Zvijezde nije briga što se ispod njih događa... One su samo ondje negdje daleko... Zapravo, njihova svjetlost je tamo negdje daleko... Jer ona svijetla točkica na nebu koju u ovom trenu gledam možda je već tisućama godina ugasla... Mrtva... Ipak, dok gledam u zvijezde, i njihov životni vijek uspoređujem s svojim, shvaćam koliko su dugovječne... Zvijezde... Kako da se ne osjećam malo, slabo, krhko i prolazno ispod njih??? I pitam se koliko ljudi sad, u ovom trenu gleda u te iste zvijezde... I razmišlja o istome... I koliko je ljudi u prošlosti to činilo??? Koliko ljudi, pogleda uprtih u zvijezde??? One su oduvijek fascinirale pjesnike, slikare, znanstvenike, ali i obične ljude... Inspirirale...
Mene pogled u njih smiruje... Ponekad me ispune strahopoštovanjem... Ponekad tjeskobom... Ali uvijek, baš uvijek mi daju mir...
I tako još jednom hvatam samu sebe kako budna sanjam ispod tih zvijezda... Čak me ni njihova ljepota ne može vratiti iz mojih sanjarenja... Dok oblaci polako dolaze i zaklanjaju ih... A ja još uvijek gledam u nebo... Sada na njemu više ništa ne mogu razlučiti... Ipak, znam što se iza tih oblaka krije... Tisuće zvijezda... Tisuće novih svjetova...
Ipak, tako, gledajući u njih uvijek se osjetim usamljeno... Više nisam usamljena... Ali ipak, u ovoj noći i tišini osjećam se kao da na svijetu nema nikog drugog... Osjećam se samo... I osjećam se malo...
Sjećam se pjesme Antuna Branka Šimića... Opomena... Čitala sam je nekad davno, još u osnovnoj... Iako moje pamćenje baš i nije nešto, sad sam je se sjetila... (U zadnje vrijeme imam nevjerojatan afinitet prema poeziji, iako sam više osoba za prozu...):
Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda
pusti da cijelog Tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ kad se
budeš zadnjim pogledima rastajao od zvijezda!
Na svom koncu umjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!
Ne želim biti malena ispod zvijezda... I ne želim ni za čim žaliti kad dođe moje vrijeme... Pod zvijezdama u tom miru i tišini osjećam tako smrtno... Krhko... Kratkovječno...
Ipak su prekrasne... Tako daleke... Možda su zbog daljine tako privlačne... Sunce je zvijezda, ali nikad mi nije djelovalo tako mistično poput neke od najslabijih točkica u mraku kojima sam posvećivala svoju pažnju... Zvijezde su varljive... Možda je ta mala točkica zapravo veća od desetak Sunca ali je tako daleko... Možda je više ni nema... I zvijezde umiru... I zvijezde su smrtne...
Post je objavljen 15.07.2006. u 01:09 sati.