Marketing
O POEU, SAMOĆI I SNU...
Čitam Poea. I izdeprimirao me... I to jako... Možda zato jer sam porepoznala samu sebe u nekim njegovim pjesmama... Taj osjećaj... Usamljenost... Nerazumjevanje... Samoća... Izoliranost... Tuga... Depresija... Mislim da je svatko to bar jednom osjetio... Zbilja je fascinantan... I njegov život i njegova djela... Kad piše o onom trenutku između sna i jave, ja taj trenutak prepoznajem... Mora da je i njega mučila nesanica... I kad piše o noći... I smrti... Zbilja me fascinira...
Ali mislim da njegove pjesme govore bolje od mojih riječi, pa ću ovdje staviti moje najdraže...
SAN U SNU
Primi na čelo cjelov taj!
Na rastanku, sad kad je kraj,
Ovo mi barem reći daj-
Nisi u krivu što moj dan
Svaki je, smatraš, bio san;
Al ako iščezla je nada
Danju, il noću, bilo kada,
U snoviđenju, il bez toga,
Zar nestala je manje stoga?
Sve to što vidimo, il tu
Jesmo, to tek je san u snu.
Stojim i slušam huku
Valova što u obalu tuku,
U ruci se mojoj ljeska
Pregršt zrnca zlatnog pijeska-
Koliko ih je! al gle kako
Curi mi u dubinu svako
Dok plačem tako- dok plačem tako!
Zar jači stisak ove kože
Ne može ih zadržat, BOže?
Zar spasit ne mogu bar jedno,
Od vala što ih čeka žedno?
Zar sve što vidimo, il tu
Jesmo, to tek je san u snu?
..........................................................
SAM
Od djetinjstva ja ne bjeh kao
drugi- ja gledat nisam znao
Ko drugi - duša nije htjela
Strasti iz skupnog primat vrela-
Iz istog vrutka nisam jad
Pio- u istom tonu mlad
Budio nisam srca plam-
I sve što voljeh- voljeh sam-
Tad se- u djetinjstvu- u zori
Burnog života moga- stvori
U bezdnu dobra ili zla
Tajna što još me mami sva-
U bujici što se pjeni-
Na crvenoj gorskoj stijeni-
Na suncu što kupa svojom
Jesenskom me zlatnom bojom-
U munji što nebo prene
I proleti pokraj mene-
U oluji, groma rici-
U oblaku što po slici
Za me (nasred neba plavog)
Liči na demona pravog...
Post je objavljen 10.07.2006. u 19:31 sati.