Jeka tisine
subota, 19.08.2006.
PRIJATELJI???
Je li moguće ostati u prijateljskim odnosima s bivšom ljubavi nakon prekida???
21:52. Moj mobitel zvoni. Poruka. Od njega.
"Bok kako si prijateljice"
Točno tjedan dana nakon prekida. Danas bi nam bilo 8 tjedana da smo ostali skupa. Dogovorili smo se prošle subote da ostajemo prijatelji... Htjela bi to, zbilja bi to htjela. Ali prerano je još.
Ovog tjedna puno sam razmišljala. O svemu. O prethodnih 7 tjedana. Shvatila sam da sam učinila pravu stvar. Bila sam malo jadna prvih dana... Ali počela sam se oporavljati. Shvatila sam jednu stvar- ovo sve je bilo gotovo puno prije. Netko je tu farsu trebao prekinuti. Znam točan trenutak kad je bilo gotovo. Ja, sjedim u suzama na terasi u Pirovcu. Svako njegovo "Volim te" počinje zvučati prazno... Uvjeravam samu sebe- Athropo, ti ga voliš, ti mu vjeruješ... Ali je li tako??? I plačem... Njegov nedolazak na naš prvi susret. No, to mi je samo otvorilo oči... U jednom trenu sam shvatila. I rekla sam mu neka me ostavi ako ne misli ozbiljno sa mnom. Nije to učinio. Mogla sam ja. Zašto nisam??? Zašto sam čekala 3 tjedna??? Željela sam vjerovati da me voli. Da me netko može voljeti. Pa makar je i daleko... Borila sam se s vlastitim razumom. Koji točno znao što se događa. On me ne voli zbog toga što me ne poznaje. Nikad se nije potrudio upoznati me. Radije je napravio neku idealiziranu sliku mene u glavi i zaljubio se u nju. Ali to nisam bila ja. Nikad.
A ja... Zavoljela sam ga. I bilo mi je jako stalo do njega. Ali iz krivih razloga... Samo da ubijem tu prazninu, usamljenost i samoću... Ali, umjesto da sve to nestane, bilo je još gore. Toliko puta sam ga trebala uz sebe... A njega nije bilo... Dio moje ljubavi za njega već davno se počeo gubiti...
Možda je kriv način na koji je sve počelo... Ja sam trebala nekoga... Bilo koga... Da me voli. Da se brine za mene. A on je slučajno naišao baš u tom trenu.
Pitam se- da je bio netko drugi, bi li priča bila ista??? Nikad nismo imali ništa zajedničkog. Kada smo željeli razgovarati o nečemu, nismo imali o čemu... I nastajala je šutnja. Sve češće... Uvlačila se među nas. Jesam li ga voljela zbog njega kao osobe ili zato jer sam nekog morala???
Dva svijeta. Njegov, realan. Prizeman. I moj, negdje daleko u oblacima... Nije mogao shvatiti... Razumjeti... Ne, nije. Znala sam to...
On nije ni shvatio koliko smo puta bili u krizi. Koliko puta sam bila korak do toga da mu kažem "Zbogom". Koliko puta sam željela da sve prestane...
Čitam pjesme koje sam napisala dok sam bila s njim. Ironično. Uvjeravala sam samu sebe i sve druge da sam sretna. Zašto mi onda pjesme zvuče tako tužno???
Kad se iluzija razblinula nisam znala što dalje. Pa sam se držala svoje male varke... Jednom mi je moralo doći do svjesti da je između nas sve rečeno. Zapravo, da si više nemamo ništa za reći. Ni on meni. Ni ja njemu.
Jedne subotnje kišne večeri rekla sam da je gotovo... Priznala sam to i sebi i njemu. Sve je proteklo mirnije nego što sam očekivala. Prihvatio je to. Došlo je do tog dogovora o prijateljstvu...
Drama je uslijedila nakon toga. Bar s moje strane. Plakala sam, puno sam plakala... Uništavala sam sve stvari koje su me podsjećale na njega... Prisjećala se sretnijih vremena...
No ni za čim ne žalim. Ne žalim jer sam prekinula s njim. To je bilo ispravno. Ne volim laž i više nisam htjela živjeti u laži.
Ovaj tjedan... Prva tri dana bila su teška. Ali nakon toga... Život mi se počeo vraćati u normalu.
Možda je bilo lakše jer se nismo nikad sreli. Možda... Možda mi je pomogla spoznaja da je sve završilo puno prije. Ne znam. Ali idem dalje. Oporavljam se.
Ne znam je li on bio svjestan svega toga... Nisam ga nikad željela povrijediti... On to nikad nije zaslužio. On je dobar, pažljiv i strpljiv... I jednog dana će naći neku dragu curu koju će jako usrećiti. Ali to nikad neću biti ja. To nikad nisam bila ja, unatoč tome što sam željela vjerovati...
I žao mi je. Jako mi je žao zbog njega. Ako sam mu nanjela bol. Ali ja više nisam mogla...
Možda je to bilo sebično od mene... Ali došlo bi do prekida svejedno. I desio bi se u puno gorim okolnostima... I bilo bi nam samo gore. I meni i njemu...
I sad ga pitam kako je on. "Tako tako" kaže. Pitam ga dal se kod njega događa nešto. Pita me šta bi se to trebalo događati... I više mi ne želi odgovarati...
Kao da je očekivao da ću mu reći da sam pogriješila i da želim opet biti s njim. Ali kako opet??? Nakon svega??? Jedan dio mene još uvijek ga voli na neki moj ludi način... Ali shvaćam- mi nismo i nikad nećemo biti jedno za drugo. I sada sam opet sva jadna i preispitujem svoju odluku... Ali znam. Ne... Ovako je trebalo biti. Možda sve nikad nije trebalo ni početi...
I sad se pitam- kako da budemo prijatelji nakon svega??? Što bi si rekli???
Pitam se- je li moguće ostati u prijateljskim odnosima s bivšom ljubavi nakon prekida???
| < | kolovoz, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.