Jeka tisine
ponedjeljak, 14.08.2006.
TRAŽIM SE...
Dosta mi je već umora i tuge. Dosta mi je tjeskobe. Dosta mi je svađa. I dosta mi je osjećaja krivnje. Bilo je dovoljno!!! U zadnja tri dana stalno neke krize u mom životu... Kao da se sve što taknem raspada. Kao da je moj pogled sličan onomu Gorgone Meduze... Pretvara sve u kamen. I ja više ne mogu ovako... Bilo je dosta. Nema više žalosti, nema više suza, nema više bijesa... Želim mir, samo mir. Ništa više. Samo to. Pronaći mir, to je moj idući zadatak. Mir??? U ovom velikom i bučnom svijetu u kojem od početka ljudskog postojanja bjesne nemiri i ratovi??? U ovom vremenu užurbanosti i vječnog kretanja??? Ne. Ne tražim mir u ovom svijetu ni u ovom vremenu. Tražim mir na mjestu gdje je manja vjerojatnost da ću ga naći-tražim mir u sebi. Zadnjih dana prate me razni prevrati i nemiri... Život mi se okrenuo naglavačke. Sve je bilo tako besmisleno, zbunjujuće... I ja sam se ponašala sukladno tome. Moji postupci nisu baš bili previše suvisli. Učinila sam nekoliko stvari zbog kojih žalim... I učinila sam nekoliko stvari koje sam morala. Kraj cijele priče s Ivanom... Tu ne žalim ni za čim... Nedostaje mi, to da. U nekoliko navrata uhvatila sam samu sebe kako gledam na mobitel i iščekujem nešto. Njegovu poruku. Možda ovo zvuči glupo, jer ja sam bila ta koja je predložila kraj... I tako je moralo biti. Zapravo, gotovo je bilo prije jako puno vremena, ja sam samo rekla ono što smo oboje znali i ono što smo trebali prihvatiti. Kraj. Sad osjećam neko olakšanje. Nismo zavrijedili to mučenje, ni on, ni ja. Ovako ćemo oboje lakše krenuti dalje sa svojim životima koji su ionako kretali u dva posve različita smjera. U jednom trenu našli smo se na istom mjestu i u istom vremenu. Na tren sam mogla biti dio njegovog života. I on moga. Ali taj tren je prošao. I sada je vrijeme da idemo dalje.
Ono za čim žalim je to što sam se nakon toga uplela u nekoliko konflikata, zapravo bez nekog dobrog razloga... Jednostavno, bila sam nepromišljena i bezosjećajna. Ispričavam se svima koje sam možda povrijedila. Opravdanje za takvo ponašanje ne postoji.
Ali, shvatila sam još jednu, veoma važnu stvar: ja nisam samo u konfliktu s cijelim svijetom i svima oko sebe; ja sam u sukobu sama sa sobom. I prije nego što se pomirim sa svima, moram pronaći način kako da sredim odnos prema samoj sebi... Istini za volju, često samoj sebi nisam draga. Ne volim se baš previše. I nemam baš nekog samopouzdanja. I još k svemu tomu nemam pojma tko sam ja zapravo. Tko sam??? Mogu ja ponavljati samoj sebi svoje ime i prezime kao odgovor na to pitanje ali to ne znači ništa. Dvije riječi. Sve ukupno, devet slova. I to je to. Tu bi se trebao kriti moj identitet???
Stvari koje volim. Niz mojih (dobrih i loših) navika. Moja djela. Moji postupci. Moje misli. Moji planovi. Moje riječi. Moja uvjerenja i zablude. Moje strasti i moje ljubavi. Jesam li to ja???
Ima dana kada ne znam što volim, a što ne. Znam, zvuči smiješno, ali kod mene zbilja sve zavisi. Prvenstveno o mom raspoloženju. Kontradiktorna sam. Proturječim samoj sebi.
Da biste voljeli nekoga trebate tu osobu poznavati. Ja sebe ne volim zato što se ne poznajem. Ne dovoljno. Zbog svega toga dala sam sebi jedan mali zadatak- naći samu sebe. Upoznati se. Naći se u nizu naizgled banalnih sitnica. I pronaći svoje mjesto pod suncem. To je odsad moj zadatak. I možda na kraju i koncu svoje potrage nađem ono što sad želim više od svega-možda nađem mir.
| < | kolovoz, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.