Marketing
KAD IMAGINARNO POSTANE STVARNIJE OD REALNOG...
Kad vam ono imaginarno, ono što ste stvorili u svojoj mašti postane stvarnije od stvarnog, realnog svijeta moći ćete naslutiti kakav život ova sanjarka živi... Kad pustite svojoj imaginaciji da bude slobodna, da živi, možda shvatite gdje se ja u ovom trenu nalazim... U stvarnosti u jednoj maloj (ali meni najmilijoj) sobici za tipkovnicom računala... U mašti... u mašti lebdim negdje daleko, posve nesputana, slobodna... U mašti mogu biti bilo tko, bilo gdje i bilo kad... U mašti... Negdje daleko... U nekom drugom vremenu... Jer, ovo nije ni vrijeme ni mjesto za mene. Nekako to osjećam... Taj osjećaj stalno je prisutan... Nije ovo vrijeme sanjara... Ne. Svijet je ponekad bešćutan i okrutan, ne nudi nikakvo utočište ranjenim dušama poput moje... Stvaran svijet je opasan, stvaran svijet je bezosjećajan i stvaran svijet je siv... Ima i u njemu prekrasnih stvari, i u njemu ponekad zagledam one boje koje vidim u mašti i neizmjerne ljepote koje toliko puta ostanu sakrivene... Jer, ovaj svijet, stvaran svijet traži brzinu. U stvarnosti svi žure nekud, svi imaju posla... I zaboravljaju... Zaboravljaju pogledati oko sebe. I shvatiti koliko su zapravo blagoslovljeni samim svojim postojanjem. Ljudi što više stare to više gube tu sposobnost... Da se zagledaju u nebo i da vide nešto više od hrpe plave boje i nekoliko oblaka. Da shvate da im je otvoren prozor u neke druge svjetove... Da vide nešto više... Više od prazne, fizičke pozadine. Da vide božansku iskru u svim postojećim stvarima. I, najviše, u sebi. Ljudi sve više zaboravljaju... Zaboravljaju... Jer muče ih stvarni problemi... Egzistencija. Borba za život svakog novog dana iznova. Sivi oblaci... Žurba, previše žurbe... Kažu da je životni ritam zadnjih desetljeća ubrzao. Ritam??? Ne, nema ritma. Nema sklada. Nema harmonije. Samo žurba, žurba, žurba... Jer, svatko tko ne žuri, bit će zgažen. Nije ovo vrijeme za sanjare. Ljudi previše vole ono materijalno da bi uopće pomislili da postoji nešto više od toga. Uništavaju sve ono lijepo jer zapravo ne mogu vidjeti ljepotu. Slijepi su, zaslijepljeni... Ne mogu ili ne žele vidjeti sve ono što propuštaju. Radije to unište. Da oni ne vide što je zapravo ljepota. I da drugi ne vide što je zapravo ljepota. Ljepota... Još uvijek koriste tu riječ... No sad je toliko okaljana, toliko su je učinili komercijalnom... Ljepota... Je li ono što toliko propagiraju zapravo ljepota. Ja je ne vidim. Vidim nešto... Umjetno... Kada je sve prirodno postalo suvišno??? Pitam se... Oduvjek smo prilagođavali prirodu sebi, no kad smo zaključili da nam ono iz čega smo iznikli više nije potrebno??? Rijetka su mjesta ostala netaknuta ljudskom rukom... Sačuvana. Neuništena. No pitanje je, koliko dugo. Ljudi traže novu planetu za život... Jer, ovu su toliko izranili da će ih još samo kratko vrijeme moći nositi u njedrima. Uništili... Je li nam to svima u krvi??? Ta potreba da uništimo... Gledam što se događa u svijetu... Toliko je mržnje!!! Na svakom koraku... Može je se osjetiti u zraku. Opipljiva je, gotovo materijalna. Nije ovo vrijeme sanjara. Zato ponekad napuštam ovaj svijet. Stvaram neka nova, sigurnija, ljepša mjesta. Ipak, ne odustajem od ovog svijeta oko mene. Još uvijek tražim u njemu onu pravu ljepotu... Ponekad i ja zaboravim... Ponekad dopustim da me ova žurba ponese i da mi blještave stvarčice isperu mozak... A onda se sjetim... Sjetim se svega. Moje male misije.
Stvarno??? Što je uopće stvarno??? Svijet je onakav kakvim ga vidimo, kakvim ga percipiramo. Moj svijet... Ne želim da bude prazan i besosjećajan... Ne, moj svijet ne smije biti takav... Zbog toga bježim, ne stalno, nego kad ne mogu podnijeti hladnoću i bezdušnost koju vidim... Zamišljam neka sigurnija, toplija mjesta. Zamišljam... I pokušavam barem malo utjecati na onaj mali svemir oko sebe. Učiniti taj prostor ljepšim. Boljim. Nekad mi dođe da odustanem. Neki put dozvolim očaju da me povuče na dno... Ali borim se.
Sanjari... Postojali su kroz cijelu ljudsku povijest. Sanjari... Neki puta smatrani luđacima, prezreni zbog svojih ideja. A neki puta ljudi koji su zbog svojih snova bili veličani.
Ljudi s snovima, vizijama... Nadam se da ću jednoga dana smoći snage i ostvariti svoje snove... Svoje vizije... Jer, možda ovo nije vrijeme za sanjare. Ali ovom vremenu su sanjari potrebni...
Post je objavljen 10.08.2006. u 23:36 sati.