Jeka tisine

nedjelja, 13.08.2006.

"BUDI JAKA..."

"Mislila sam da si jaka osoba." rekla mi je. Poznaje me već dvije godine, iz škole, a pod nekim satovima smo čak i djelile klupu. Mislila je ona svašta, imala je uvjerenja, ona uvijek ima uvjerenja... Ja više volim ideje jer se lako mogu preoblikovati, mijenjati i razvijati. No ona je imala uvjerenje. Još jedno. Bila je to zabluda. Ne u potpunosti, ali... Uvijek se trudila razumjeti me... To često nisam znala cjeniti. Trudila sam se i ja razumjeti nju. Nije mi baš išlo, pa sam odlučila prihvatiti. To je ona, jednostavno ona. Ponekad sam joj dizala tlak, ispitujući je o temama za koje sam znala da je osjetljiva... Željela sam vidjeti onaj dio nje koji nikad ne pokazuje. Borila se za svoje stavove... Ona nije poput mene... Kod mene je sve relativno. Sve zavisi. Ja, sanjarka zagledana u zvijezde, zagubljena u svojim mislima... I ona... S obje noge čvrsto na zemlji. Ona uvijek zna što treba učiniti. Za razliku od mene, koja postavljam bezbroj pitanja... Mene, koja uvijek sve upropastim... Mene, osobe koja s vremenom uništi sve što voli...
Počela je čitati ovaj blog da bi me bolje upoznala. Sad je valjda shvatila. Ljudi nisu uvijek onakvi kakvima se čine. Mirna i povučena, takvu me poznaje. Vidjela me i u drugim stanjima. Vidjela je moj smijeh, moju uznemirenost, moju uzrujanost, moju oduševljenost, moju tugu... Ali nikad joj nisam dozvolila da vidi moje suze... Ne, njih su samo rijetki od mojih prijatelja vidjeli. Dopuštala sam joj da misli da sam... Ne znam što je zapravo mislila o meni. No, sad shvaća, mislila je pogrešno.
"Shvatila sam da nisi jaka ali da ne činiš ništa da se promjeniš." stajalo je u jednoj SMS poruci na mojem mobitelu. Mijenjati me??? Želi li to??? Učiniti me posve drukčijom osobom??? Uvijek mi govori kako bih se trebala promjeniti. Postati bolja. A ja trebam vremena. Promjene se ne događaju kroz noć. Osobito ne tako velike. Želi mi pomoći. A ja sam previše ponosna i pomoć ne želim prihvatiti. Ničiju. Prijateljica i volim je i uvijek ću biti uz nju ako me bude zatrebala, ali ne mogu prihvatiti njezinu pomoć. Ali ne mogu više ni izigravati da je sa mnom sve u redu.
"Nemoj se uništavati..."
Tek sad si shvatila??? Uništavam se ja već dugo... I pred tvojim očima... U ove dvije godine koliko me poznaješ. Pred tvojim očima... Nisi to vidjela, zar ne??? Nisi se zapitala kuda u sebi odlazim svaki put kad se izoliram od svih vas??? Ne, nisi...
Ne želim od nje razumjevanje. Pokušava to već dvije godine. I ne uspjeva joj. Divna je prijateljica, jedna od najboljih, moram priznati. Takve treba tražiti. Ali, što se više trudi, to manje stvari može shvatiti. Rekla je da odustaje danas. Razljutila sam je. Bila sam egoist. Opet. Rekla je da me ne želi više razumjeti. Jesam li to ikad od nje i tražila??? Ne.
Bilo bi dovoljno da si me samo prihvatila. Onakvu kakva jesam. A ti znaš najbolje od svih, imam mana, imam ih toliko... Previše...
Sad će reći da ako sam svjesna svojih mana da bih se trebala potruditi i riješiti ih se. Da, ona bi rekla nešto takvog... A ja ne mogu. Ne mogu odmah postati drukčija. Želim biti bolja, zbilja želim. Ali ja nisam ona... I svoje male mane zadržavam... Bojim se, ako ih izgubim, izgubit ću još jedan djelić sebe. Gubim se već dugo. Komadić po komadić.
Nije shvatila nešto. Da sam se počela tražiti. Da sam počela izbacivati ono negativno iz sebe. Da sam počela skupljati sve te komadiće sebe u jednu cjelinu. Mozaik. Za neke djelove još uvijek nisam pronašla njihovo mjesto. Možda će slika koja će nastati na kraju biti lijepa.. Možda ne... Ali bit ću to ja.
Uvijek me pita dal bih radije da mi govori ono što želim čuti. Ne. Nikako. Ali, ona i ne zna što ja želim. Jer ni ja sama ne znam što želim.
I sad me pita za razlog iz kojega sam prekinula vezu s Ivanom. Nikad je nije odobravala. Dijelom zbog načina na koji smo se upoznali (dijelom zbog toga što je on 5 godina stariji). Ne shvaća...
Ona je staromodna. Upoznavanje ljudi preko interneta joj je ludost. A tek ljubav... I ona je konzervativna. Ježi se kad joj kažem da ne vjerujem u brak.
Ali ona je jedna od mojih najboljih prijateljica i ne smijem je izgubiti. Ne ovako. I ne sad. Pod dojmom svih stvari koje su se nedavno događale rekla sam neke ružne riječi. Previše je svega bilo... I sve je provalilo iz mene.
Oprosti mi. Znam da sam bila grozna. Nisi to zaslužila... Na tebi sam iskalila bijes koji se već dugo skupljao u meni. Nije bila tvoja krivnja. Oprosti.
Sad ćemo morati smisliti kako dalje. Jer, kao moja prijateljica, želim da me poznaje. Ne treba opravdavati moje postupke, jer znam da neće. Ono što ponekad radim je besmisleno, neshvatljivo ili jednostavno glupo. Ali ja to ni ne želim... Želim samo da me upozna. Prvo ću trebati vremena da upoznam samu sebe. Ali nakon toga, želim da vidi kakva sam zapravo osoba. Ne neku varku. Ne neku iluziju. Ne masku koju nosim. Mene.
Evo, ne mogu ti reći ništa više... Nemoj odustati od mene... Molim te. Znam da ti neke stvari koje sam učinila zvuče sulude i da ne shvaćaš... Ali vjeruj mi. Vjeruj. I oprosti mi.