Marketing
ŠTO JE ZAPRAVO POTREBNO ZA SREĆU???
Danas sam se malo zamislila o tom pitanju. Sreći. Što je ta sreća uopće. I što je zapravo potrebno za sreću.
Sreća mi je ponekad tako apstraktan pojam. Nešto tako daleko. Nešto što ne mogu definirati. Jedno znam: sreća je nešto posve subjektivno, ne postoje dvije osobe na ovoj planeti koje sreću doživljavaju posve jednako. Nekome je sreća dobitak na lutriji, a nekome dan proveden u miru i tišini. Sreća... Nisam baš kvalificirana za raspravljanje o sreći jer se ne bih nazvala najsretnijom osobom na svijetu. Zapravo, većinu vremena sam u nekom tmurnom raspoloženju. A čak i moji prijatelji se začude kad se smiješim. Zašto sam takva??? Ne znam. Nekako mi se teško probiti kroz ove sive oblake u meni. Previše brinem zbog zapravo glupih stvari. Previše si sve uzimam k srcu. Sve me može toliko lako povrijediti... Strah od razočaranja. Strah da će nešto poći krivo. (Samo zato jer sam ja u pitanju.) Općenito- pesimizam.
I tako se ja ne mogu uopće uživjeti u nešto što bi me moglo usrećiti. Ne mogu se jednostavno prepustiti. Ne, jer koče me negativne misli i brige i strahovi...
Sreća... Nekad mi je bilo potrebno tako malo... Sjećam se jedne mršave djevojčice na BMX-u koju je svaka sitnica mogla dovesti do ushita. Voljela je drveće i penjati se po njemu. Voljela je zuriti u oblake i pronalaziti u njima nove i nove oblike. Voljela se izgubiti nekamo posve sama i izmišljati da je u nekoj začaranoj zemlji. Voljela gledati kako vlakovi prolaze i odlaze...
Neki dan sam opet doživjela nešto u čemu bi ona uživala. Sjedila sam s kumicom ispod željezničkog mosta i razgovarala. U tom trenutku iznad nas je prošao vlak. Znam da zvuči bezveze, ali ima nešto magično u tome. Taj doživljaj... Sve traje samo par sekundi. Prvo što se osjeti neka naelektriziranost u zraku. Počinje zujanje... Sam vlak se još ne čuje, samo to zujanje u kombinaciji s žuborenjam vode ispod mosta. Zatim se poočinju čuti kotači. Tam-tam tam-tam tam-tam... U hipnotizirajućem ritmu. Tam-tam tam-tam tam-tam... Što je vlak bliže, ako se pozorno sluša, čuje se i zvuk kamenja koje vlak nosi... Uvijek ih nekoliko pomakne... Kotrljaju se u toj struji. Sve to pridonosi harmoniji... Vlak je sad blizu. Sklapam oči. Buka postaje sve glasnija, ali meni ipak skladna. Zujanje postaje tako glasno da više i ne čujem ritam kotača... U tom trenu prolazi. Osjećam struju zraka koju nosi sa sobom. I prolazi... Zujanje se smiruje... I ritam postaje sve dalji i tiši... Tam-tam tam-tam tam-tam...
Smiješno, ali u tom trenu sam se osjećala tako živo... Osjećala sam kako mi srce opet titra... Opet sam mogla naći neku sitnicu koja bi me ponovo natjerala u smijeh... Kao da se u tom jednom trenu oživjelo cijelo moje djetinjstvo. Izula sam tenisice i bosa skakala od kamena do kamena preko rijeke. Mala djevojčica... Zaboravila sam na sve one gluposti kojima se inače zamaram... Toliko mi je bilo potrebno. Samo jedan mali podsjetnik.
A onda se sve ugasilo.
Sjene i oblaci ponovo su došli i zamračili sve...
Dala bi sve da sam opet dijete. Da zaboravim sve brige. Da se mogu opet radovati svakoj maloj sitnici. Da prestanem brinuti. Samo da prestanem brinuti.
Odrastam. Sve je više briga, sve je više strahova. Sve je više odgovornosti. Shvaćam- nije sve lijepo i super. Ništa nije crno-bijelo, uglavnom je sve negdje u sredini. Ne postoje pozitivci bez mane, ali ni negativci bez duše... Sve su to ljudi, samo mali, slabi ljudi s svojim malim životima i svojim malim brigama i problemima. I ja među njima, jedna od miljarde njih. Po ničemu posebna. Samo ja. Tješim se svojim riječima i mislima, ali na kraju uvijek ispada isto.
Bojim se da ću jednoga dana postati jedna ispijena, nemaštovita osoba koja zapravo mrzi svoj život i sve u njemu. Ponekad nisam daleko od toga. A ponekad... Ponekad uspijem oživiti onu curicu koja se zbilja znala zabavljati. Ponekad uspijem naći svoje male radosti u svijetu. Sitnice. Ali ipak, moje male sreće.
Post je objavljen 06.08.2006. u 13:14 sati.