Jeka tisine
nedjelja, 06.08.2006.
ŠTO JE ZAPRAVO POTREBNO ZA SREĆU???
Danas sam se malo zamislila o tom pitanju. Sreći. Što je ta sreća uopće. I što je zapravo potrebno za sreću.
Sreća mi je ponekad tako apstraktan pojam. Nešto tako daleko. Nešto što ne mogu definirati. Jedno znam: sreća je nešto posve subjektivno, ne postoje dvije osobe na ovoj planeti koje sreću doživljavaju posve jednako. Nekome je sreća dobitak na lutriji, a nekome dan proveden u miru i tišini. Sreća... Nisam baš kvalificirana za raspravljanje o sreći jer se ne bih nazvala najsretnijom osobom na svijetu. Zapravo, većinu vremena sam u nekom tmurnom raspoloženju. A čak i moji prijatelji se začude kad se smiješim. Zašto sam takva??? Ne znam. Nekako mi se teško probiti kroz ove sive oblake u meni. Previše brinem zbog zapravo glupih stvari. Previše si sve uzimam k srcu. Sve me može toliko lako povrijediti... Strah od razočaranja. Strah da će nešto poći krivo. (Samo zato jer sam ja u pitanju.) Općenito- pesimizam.
I tako se ja ne mogu uopće uživjeti u nešto što bi me moglo usrećiti. Ne mogu se jednostavno prepustiti. Ne, jer koče me negativne misli i brige i strahovi...
Sreća... Nekad mi je bilo potrebno tako malo... Sjećam se jedne mršave djevojčice na BMX-u koju je svaka sitnica mogla dovesti do ushita. Voljela je drveće i penjati se po njemu. Voljela je zuriti u oblake i pronalaziti u njima nove i nove oblike. Voljela se izgubiti nekamo posve sama i izmišljati da je u nekoj začaranoj zemlji. Voljela gledati kako vlakovi prolaze i odlaze...
Neki dan sam opet doživjela nešto u čemu bi ona uživala. Sjedila sam s kumicom ispod željezničkog mosta i razgovarala. U tom trenutku iznad nas je prošao vlak. Znam da zvuči bezveze, ali ima nešto magično u tome. Taj doživljaj... Sve traje samo par sekundi. Prvo što se osjeti neka naelektriziranost u zraku. Počinje zujanje... Sam vlak se još ne čuje, samo to zujanje u kombinaciji s žuborenjam vode ispod mosta. Zatim se poočinju čuti kotači. Tam-tam tam-tam tam-tam... U hipnotizirajućem ritmu. Tam-tam tam-tam tam-tam... Što je vlak bliže, ako se pozorno sluša, čuje se i zvuk kamenja koje vlak nosi... Uvijek ih nekoliko pomakne... Kotrljaju se u toj struji. Sve to pridonosi harmoniji... Vlak je sad blizu. Sklapam oči. Buka postaje sve glasnija, ali meni ipak skladna. Zujanje postaje tako glasno da više i ne čujem ritam kotača... U tom trenu prolazi. Osjećam struju zraka koju nosi sa sobom. I prolazi... Zujanje se smiruje... I ritam postaje sve dalji i tiši... Tam-tam tam-tam tam-tam...
Smiješno, ali u tom trenu sam se osjećala tako živo... Osjećala sam kako mi srce opet titra... Opet sam mogla naći neku sitnicu koja bi me ponovo natjerala u smijeh... Kao da se u tom jednom trenu oživjelo cijelo moje djetinjstvo. Izula sam tenisice i bosa skakala od kamena do kamena preko rijeke. Mala djevojčica... Zaboravila sam na sve one gluposti kojima se inače zamaram... Toliko mi je bilo potrebno. Samo jedan mali podsjetnik.
A onda se sve ugasilo.
Sjene i oblaci ponovo su došli i zamračili sve...
Dala bi sve da sam opet dijete. Da zaboravim sve brige. Da se mogu opet radovati svakoj maloj sitnici. Da prestanem brinuti. Samo da prestanem brinuti.
Odrastam. Sve je više briga, sve je više strahova. Sve je više odgovornosti. Shvaćam- nije sve lijepo i super. Ništa nije crno-bijelo, uglavnom je sve negdje u sredini. Ne postoje pozitivci bez mane, ali ni negativci bez duše... Sve su to ljudi, samo mali, slabi ljudi s svojim malim životima i svojim malim brigama i problemima. I ja među njima, jedna od miljarde njih. Po ničemu posebna. Samo ja. Tješim se svojim riječima i mislima, ali na kraju uvijek ispada isto.
Bojim se da ću jednoga dana postati jedna ispijena, nemaštovita osoba koja zapravo mrzi svoj život i sve u njemu. Ponekad nisam daleko od toga. A ponekad... Ponekad uspijem oživiti onu curicu koja se zbilja znala zabavljati. Ponekad uspijem naći svoje male radosti u svijetu. Sitnice. Ali ipak, moje male sreće.
| < | kolovoz, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.