Marketing
KREATIVNA BLOKADA U KOMBINACIJI S DEPRESIJOM
Ne mogu opisati stanje u kojemu se trenutno nalazim. Inače mi nikad ne ponestaje riječi... Danas... Kao da se sve oko mene ruši. Kao da se sve što taknem raspada.
Ujutro sam slučajno otvorila jedna pogrešna vrata u sebi. Nešto što sam potiskivala jednostavno predugo. Duga je to priča... A ja više ne mogu izdržati sve to u sebi. Toliko toga se skupilo... Prije tjedan dana jedna moja prijateljica upitala me nešto. Upitala me dal nikad ne poželim biti kao svi normalni ljudi. Brzo se ispričala, ja sam se pretvarala da je sve u redu... Nije bilo u redu... Normalno... Biti normalna. Nekad davno valjda sam i bila takva. Prošlo je toliko vremena od toga... Najgore od svega bilo je da joj nisam mogla odgovoriti ništa. Jer nisam znala što da joj odgovorim. Da želim??? Nisam baš sigurna u to. Uvijek kad sam se trudila uklopiti nekamo, nije mi baš išlo. Da ne želim??? Svi mi se želimo osjećati kao dio cjeline. Ponekad i ja. Željela sam joj nešto reći. Ali nisam. Zaustavila sam riječi na vrijeme.
Znate li onaj osjećaj kad imate potrebu nešto razbiti??? Uništiti???
Destrukcija smiruje.
Ali čini mi se da već predugo uništavam samu sebe.
Ovo sam napisala ujutro. Neću staviti punu verziju. Neki djelovi su preosobni. Pitam se zašto sam uopće i išla u cijelu tu priču... Zašto sam opet budila duhove???
OBILJEŽENA
tek danas sam shvatila
koliko dugo već živim u sjeni
odbrojavam- peta godina
dan uoči svih svetih
otad se skrivam-obilježena
toliko dugo već lažem sebi
i svima oko mene kad pitaju
jesam li u redu i što je sa mnom
toliko sam već dobra u tome
više se i ne zapitaju je li istina
nasmiješim se, kažem: ok je
samo da me puste na miru
ne primjećuju- izbjegavam pogled
ne želim da vide što je u njemu
pet godina- toliko sam prokleta
toliko u ovom polu-životu
toliko dugo skrivanja u sjeni
izbjegavanja zrcala- vampirica sam
no ono čime se hranim nije tuđa
nego samo moja vlastita bol
pet godina skrivanja, postala sam
gotovo neprimjetna, kamufliram se
pet godina buđenja u trzaju
pet godina osjećam hladan čelik
na mom vratu- fantomska bol
trebali su me spasiti, no pitam se
je li i bilo tako, jesu li uspjeli
jer pet godina već propadam u sebi
jesu li me oni zapravo ubili
vampiri u bijelim kutama, jesu li
ja još uvijek sanjam, ne, nije to san
ja još uvijek vidim bijelo svjetlo
njihova lica sakrivena iza maski
njihovi glasovi odzvanjaju u glavi
i još uvijek osjećam kako režu
djeliće mene, još uvijek ista bol
vrištim neka prestanu, nema glasa
nije ga bilo ni onog dana, sve je isto
vrtim se u krug već pet godina
pitam se jesu li mi oni izrezali dušu
već pet godina kao da je nemam
jutro nakon toga, još za zore
vidjela sam svoj ožiljak, svoj znak
nosim ga sad toliko dugo
ponovo vrisak zaustavljen u grlu
pet godina znatiželjnih pitanja
što je to bilo, i što to jest
pet godina priča iza mojih leđa
pet godina- napustila sam sve
što volim, ovaj svijet, sakrila se
prije pet godina-samo da preživim
(iako se pitam je li ovo život)
toliko dugo živim u sjeni da ne znam
više što znači svjetlost, dan
toliko dugo se skrivam da više
ne znam tko sam ja zapravo
ožiljci blijede, i ovaj je, no ja ga još
uvijek osjećam, tu je, urezan
drugima je gotovo skriven, no ja
još uvijek ne mogu podnijeti
kad me netko gleda, ne mogu ni
gledati sebe- ja vidim čudovište
ne mogu podnijeti kad netko kaže
da sam lijepa, to zvuči tako lažno
prisiljavam se pogledati u zrcalo
promatram svoj blijedi znak
prelazim prstima- sad po blijedoj crti
izgleda poput poljupca, ljubavničkog ugriza
za mene- poput ugriza Smrti
.......................................................................................
Prvo sam mislila izbrisati ovu pjesmu... Krenula sam. Nisam mogla. To je prvi put da progovaram o tome kako se osjećam zbog svega toga. Prije sam ljudima govorila jednu standardnu verziju o kojoj nisam ni razmišljala. Automatski. Samo riječi.
Sada su vrata otvorena. Moji mali demoni lete oko mene.
A sad pišem još jednu:
SVIJEĆA ZA MENE
umrla sam onog jutra
ne moje tijelo
već moja duša
umrla je naivnost
vjera u svijet
optimizam
jedna vesela djevojčica
sklopila je oči
probudila se kao netko drugi
ne, kao nešto drugo
nešto mračno
nestala je
izblijedila
ostalo je samo ovo
blijeda sjena
zombi
moje postojanje
više nema smisla
bila je dijete
no, otvorila je oči
svijet nije savršen
nisu svi ljudi dobri
život je patnja
shvatila je
u jednoj noći
bilo je previše toga
previše agonije
umrla je
probudila se
kao ja
na dan svih svetih
te noći
na prozoru za nju sam
upalila svijeću
..................................................................................
Ovdje stajem. Ne želim još o nekim stvarima. Previše je mraka u meni. Tražim svjetlo. Tražim neki smisao...
Post je objavljen 02.08.2006. u 20:55 sati.