Jeka tisine
petak, 04.08.2006.
NUDIM VAM SVOJE RIJEČI
Vidim, počela sam dobivati svoje prve redovite čitatelje. Hvala svima onima koji me čitaju i komentiraju. To mi zbilja puno znači. Jer, ja čitaocu mogu ponuditi samo svoje riječi. Ništa više. Nikakva senzacija. Nikakav eksplozivan, razvikan doživljaj. Samo ispovjesti jedne izmučene duše. Samo to. Dajem vam uvid u sve ono što osjećam ili mislim. Dajem vam uvid u najveće dubine svoga srca. Dajem vam svoje tuge. Svoje sreće. Svoje strahove. Svoje ljubavi. Dajem vam fragmente svoje osobe. Dajem vam ono što mi neizrecivo puno znači-dajem vam svoje riječi.
Svatko tko je malo prolistao ovaj blog već je shvatio o čemu ja pišem. Osim svoje pričice, koja je više fikcija, makar i u njoj ima stanovitih autobiografskih elemenata, uglavnom pišem o stvarima koje su mi bitne i koje me zanimaju, svojim mislima i osjećajima, trudeći se izbjegavati neke velike, naizgled senzacionalne teme. Nije mi do toga. Ne želim raspravljati o velikim problemima svijeta. Zapravo, ne želim još o tome. Ionako, ovaj svijet oko mene i nije onaj u kojem živim. Moj svijet je malčice drugačiji, shvatiti će to svatko tko malo pogleda ovaj blog. Ne želim o stvarnosti jer ne živim u stvarnosti.
Tako, ovaj blog je odraz mog psihičkog stanja. Moji postovi su slike mene u određenom trenutku i u određenom raspoloženju. Možda sam ponekad patetična, suviše sentimentalna i naporna. Oprostite mi zbog toga. Ali to sam jednostavno ja.
Hvala vam jer vi ne morate biti tu. Dok ja... Ja sam vezana uz svoju tipkovnicu, prokleta jer jednostavno moram pisati. To me drži. Toliko je stvari koje želim reći!!! Ponekad imam osjećaj da ću eksplodirati ne budem li pisala o nečemu. U stvarnosti šutljiva i povučena, nekako se moram i ja izraziti. Tomu služi ovaj blog. Na neki način moja psihoterapija.
Cjenim svaku osobu koja ima strpljenja čitati ovo... Znam da to neki put nije lako. Znam... Znam da sam ponekad i dosadna i u raznim ne baš lijepim raspoloženjima. Znam da sam cmizdrava dok sam žalosna. Da sam sladunjava dok sam zaljubljena. Da postoji i dosta mraka u meni. I da nekad prelazim iz krajnosti u krajnost. Jednostavno sam takva, ispričavam se zbog toga.
Hvala vam još jednom svima. Hvala ti, čitaoče jer uzimaš ove riječi koje ti nudim. Jer u njima dajem ti dio sebe. Ako moje riječi ostave bilo kakvi utisak na tebe, ili ako porazmisliš malo o njima, ja sam postigla svoj cilj.
Nudim vam svoje riječi, svakome tko posjeti ovaj blog. Osjećajte se dobrodošli u mojem svijetu. A budući da su ove ispovjesti došle iz dna moga srca, svakog onog tko moje riječi prihvati smatram svojim prijateljem.
Nudim vam svoje riječi, prijatelji moji...
| < | kolovoz, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.