Jeka tisine

četvrtak, 03.08.2006.

VELIKO SPREMANJE DUŠE

Sivilo današnjeg dana savršeno se poklapa s sivilom u meni. Ravnodušje... Jednostavno, umrtvljenost. Bolje je tako. Uvijek je tako nakon što se izvučem iz mračnih misli... Trebam neku dekompresiju prije nego što opet mogu osjećati sreću. Ne znam hoće li čitaoc ovo shvatiti. Objasniti ću primjerom. Kad ronioci idu jako, jako u dubinu, pa izranjaju, moraju se lagano kretati prema površini jer bi im prenaglim širenjem zraka prsnula pluća. Jučer sam bila jako duboko. Izranjam. Polagano. Trudim se biti sporija od mjehurića zraka koje ispuhujem. A ipak, čini mi se da opet idem prenaglo. Samo, meni neće stradati pluća. Ne. Meni će eksplodirati srce. Zbog toga je bolje da danas ostavim osjećaje na miru... Ako im dozvolim da se ponovo previše prošire i da me potpuno obuzmu, zbilja ću prsnuti poput balona...
Željela bih zahvaliti svima onima koji su jučer bili uz mene. Hvala.
Danas neću pisati stihove. Ne mogu.
Ni priču. Zaplet imam u glavi već par dana, ali nikako da ga izvučem iz nje.
Danas... A ne znam.
Danas tražim samu sebe. Raskopala sam cijelu sobu tražeći ono nešto. Moje stvarčice. Sitnice. Počela sam s ormarima. Izbacila sam sve van. Kad kažem sve, mislim apsolutno SVE. A moji ormari ne služe samo za spremanje odjeće. U njima se zapravo nalazi najveći dio mojih gluposti. Uredno raspoređen u kartonske kutije- dame i gospodo, život jedne Athrope. Knjige, diplome iz natjecanja, scenarij onog filma što ga je moje društvo snimalo (nikad dovršen...), šarene razglednice i pisma, slike dragih osoba, slike mog bivšeg (ne baš dragog) razreda, pisamca poslana pod satovima, porukice od Valentinova, rođendanske čestitke, par totalno išaranih fotokopija periodnog sustava elemenata, moji crteži i skice, komad ivera (podsjetnik na jedan jesenjski dan), nekoliko školjka i kamena s plaže, moje plišane lutke uredno pospremnjene u plastičnu vrečicu, ja ih ne smijem pokazivati, velika sam cura, a opet, nisam ih se spremna odreći, molitvenik, novi zavjet i jedna knjiga o vjeri (i svoju sam vjeru uredno spremila u ormar), slike što sam ih skinula sa zidova, još uvijek u okvirima, jedna plava podvezica, jedan kalendar s davno prošlim datumima...
Moje male stvarčice. To sam sve ja. U svakom od tih predmeta ostavila sam djelić svoje duše.
Zatim, moja garderoba. Volim se osjećati komotno u onom što nosim- puno traperica, većina širokih, trenirke, jako puno majica, kaputi (radije nosim kaput nego jaknu), par suknji u romantičarskom stilu, par haljini (većina jednostavnog kroja- ionako ih rijetko nosim). Ali, gledajući u sve to, shvatih da prevladava jedna boja-crna.
Danas sam dobila jedan mail. U mailu pjesmu (The Smiths: Unloveable) . Čitala sam stihove i našla sebe. Evo je:

I know I'm unloveable
You don't have to tell me
I don't have much in my life
But take it - it's yours
I don't have much in my life
But take it - it's yours
Oh ...

I know I'm unloveable
You don't have to tell me
Oh, message received
Loud and clear
Loud and clear
I don't have much in my life
But take it - it's yours

I know I'm unloveable
You don't have to tell me
For message received
Loud and clear
Loud and clear
Message received
I don't have much in my life
But take it - it's yours

I wear Black on the outside
'Cause Black is how I feel on the inside
I wear Black on the outside
'Cause Black is how I feel on the inside

And if I seem a little strange
Well, that's because I am
If I seem a little strange
That's because I am

But I know that you would like me
If only you could see me
If only you could meet me

Oh ...
I don't have much in my life
But take it - it's yours
I don't have much in my life
But take it - it's yours
Mmm ...
Oh ...

Crno. 90% odjeće koju sam kupila u zadnje vrijeme bilo je tamno, većinom crno. Na more (!!!) nosila sam čak 6 crnih majica. Vrućina, crno apsorbira svjetlost, a ja se svejedno u crnom...
Je li takva moja duša??? Crna???

Duša. Što je to uopće duša???
Znam da ne izgleda ovako:


Duša... Besmrtna. Može li itko definirati dušu??? Ja ne mogu. Nisam sposobna.
Za neke ljude se govori da su bezdušni. Kako su oni izgubili svoju dušu???
Kako je to bilo moguće???
Ne znam...
Ja svoju ne želim izgubiti. Znam da je trenutno malo ranjena i slaba, skriva se i boji, mala je i slabašna, ali još uvijek je tu. Unatoč sivilu, još uvijek je osjećam.
Nalazi se u meni, oko mene i u svemu što stvaram, volim, posjedujem.
Moja duša vidi se u tim mojim stvarčicama.
Nakon što sam sve opet lijepo uredno rasporedila u kartonske kutije (spremila djeliće sebe) zamislila sam se. Ovo je bilo nešto kao veliko spremanje moje sobe i mojih stvari.
A kako napraviti veliko spremanje duše??? Mojoj bi dobro došlo.
Ako itko zna odgovor, neka mi javi.