Jeka tisine

utorak, 15.08.2006.

SMIRENJE

Nakon nekoliko kišnih dana jutro me iznenadilo žutim trakovima svjetlosti. Sunce, konačno sunčan dan... I plavetnilo neba, bistro i jasno, bez ijednog oblačka... Prije nego što sam ustala, neko vrijeme sam zurila u to nebo. Nešto u njemu me zvalo... I ja sam znala kuda moram krenuti... Moj put malo su odgodile jutarnje obaveze i jedan napadaj žalosti... Jedna reportaža na TV-u i jedna stvar koja me podsjetila na događaje prethodnih dana... Ali takvih stvari iz dana u dan ima sve manje...
Danima se već skrivam zatvorena u svojoj maloj sobici, koja, mada je moje sigurno mjesto, moje utočite, jednostavno postala premala... U njoj je bilo previše crnih misli... Mada je na zidovima naslikano cvijeće i leptiri, to već dugo nije moje sretno mjesto, ne, to je moja tamnica... Ono na mojim zidovima su puke imitacije... Zaželjela sam se pravog cvijeća koje ima boje i miris i pravih leptira koje veselo lepršaju u svojoj tajanstvenoj igri... Prozori moje sobe su veliki, ali ipak premali da vidim, osjetim i doživim sve to... I tako sam krenula... Polagano. Nisam razmišljala... Jednostavno sam krenula. I odjednom sam se našla na polu-prašnjavom, polu-blatnom puteljku, začaranom labirintu usred polja kukuruza... Ali bila sam slobodna, nesputana i u sebi sam po prvi put nakon dugo vremena osjetila mrvicu sreće i zadovoljstva... Bila sam vani. Slobodna. Ovdje mi nitko ne može ništa... Svoje brige ostavila sam negdje... Nestale su. Rekla sam svojim tugama neka me ne proganjaju. Neka mi daju malo slobodnog vremena. I učinile su to. Bila sam slobodna.
I krenula sam tim putem, i preskakala sam lokve, pjevala glasno i smiješila se. Gledala u nebo, i nebo je gledalo u mene... Moj mali čupavi suputnik, moj psić Bobi veselo je trčkarao oko mene... Kao da je osjetio... I ja sam potrčala za njim... Utrkivali smo se... Ali ja sam malo teže održavala korak, pa sam usporila... Uz put cvjetalo je šareno, uglavnom žuto i ljubičasto divlje cvijeće... Brala sam ga... Mirisala. Boje mi se nikad nisu učinile šarenijima ni miris ljepšim. Ukrala sam jedan žuti suncokret... Zato jer mi se učinilo da mi se smiješi... Žao mi je, ali meni je taj smješak trebao više nego njegovu pravom vlasniku... Moj ukradeni smješak...
I našla sam se na prvom od mostova nad mojom malom riječicom... Voda je bila još mutna od kiše i sve je bilo zarašćeno u šaš, ali i u tomu je bilo neke ljepote. Jato vrabaca podiglo se iz jednog od polja...
Krenula sam nizvodno, prateći rijeku... Nisam žurila. Osjećala sam samu sebe kako dišem, disala sam i uživala u svakom dahu... Dopuštala sam laganom povjetarcu da mi se igra s kosom... I slušala njegov šum dok je prolazio kroz polja. Moj mali, veseli suputnik napuštao me pa se vraćao, goneći fazane i druge poljske životinje... Sreli smo i jednog divljeg zeca... Ponekad zimi na ove prostore dolutaju i srne u potrazi za hranom... Ali danas njih nismo vidjeli.
Ponekad bih mu se pridružila u njegovoj igri... Lovili smo leptire i trčali kroz visoku travu... Put nas je vodio preko drugog mosta, meni omiljenog, željezničkog. Prešli smo na prugu i ja sam hodala po tračnicama (to sam kao klinka voljela raditi) ili sišla i pokušavala stajati na svaki drugi željeznički prag...
Pronašli smo jednu malu livadicu gdje smo se odmorili... Bobi je veselo skakao okolo, a ja sam legla na zemlju, promatrala oblake i pričala mu na što me pojedini oblak podsjeća... S malo mašte nebo može biti prozor u druge svjetove... Skakavci su skakutali oko mene i čula sam cvrčke kako pjevaju... Sva ta ljepota... Samo za mene...
Nastavak puta vodio me u jednu od okolnih šuma. Njezina misterioznost i tišina... Odjek moga glasa među visokim drvećem... I tanke niti paučine koje su me vezale za taj prostor... Uspela sam se na jedno drvo, samo da vidim da li još uvijek posjedujem tu vještinu, skakala preko srušenih debala... Pronašla sam divlje kupine, njihov okus bio je kiseo zbog nedostatka sunca, no ipak su bile nešto najslađe što sam okusila u zadnjih par tjedana. Umrljala sam ruke njihovom bojom... I usne su mi također postale crveno-ljubičaste... I uživala sam u njima...
Prije odlaska posjetila sam jedno mjesto... Tragovima nekih prošlih vremena došla sam do jednog posebnog mjesta. Jednog drveta. Ožiljci na njemu skoro da su zacijelili, no još uvijek su vidljivi, mada je prošlo 6 godina od dana kada su nastali. Povratak kroz vrijeme. Dva para braće, tri dječaka i jedna djevojčica. Jedna ljetna večer, mrak i hladnoća već su se počeli uvlačiti u šumu i komarci su pomalo počeli zujati. Najstarijem od dječaka je skoro 12 pa se pravi važan svojim novim crvenim nožićem s drvenom drškom. Najmlađem od dječaka je 7 godina i želi doma. Djevojčici i posljednjem dječaku je 10 godina i opčinjeno gledaju što najstariji od njih radi. Urezuje u drvo, polagano, pedantno i oprezno jednu uspomenu pred kraj jednoga ljeta- dva prezimena i jednu godinu.
_ _ _ i _ _ _ _ _ _, 2000.
To ljeto bilo je nešto posebno, ali nakon njega svi su se udaljili. Sad pod prstima osjećam svaki urez i prisjećam se. Malo mi je žao drveta. Godinu kasnije shvatila sam što znači nositi ožiljak na sebi...
I vraćam se... Opet lagano, u šetnji, uživajući u ovom prekrasnom danu. Boje... Nebo... Miris sijena nakon kiše... Šum vjetra i cvrkut ptica. Pjesma cvrčaka.
Malo čupavo stvorenje koje me na cijelom putu pratilo zbilja se potrudilo da mi put učini zanimljivim. Svaki put kad bih se zamislila ili nisam htjela sudjelovati u njegovim igrama napravio bi neku glupost. Dva puta došao je pred mene sav u blatu. Treći put se zapleo u čičke. I tad bi došao pred mene s nekim veselim pogledom i nečim poput smjeha na licu... "Tako ti treba jer me zanemaruješ..." Ali kad bih ga prekorila kao da sam vidjela pokajnički izraz u njegovim očima... Pametan je moj psić...
Samo jednom sam osjetila žalost. Ne na odlasku, jer znala sam, ovo je moj dom i ovdje se uvijek mogu vratiti... Bila sam tu tisuću puta prije i vratit ću se još toliko i više...
Ne, rastužilo me to da nisam imala s kim djeliti tu ljepotu... I sreću. I tad sam stisnula u ruci svoj ukradeni smješak i pomislila: "Možda jednom..."...