Jeka tisine
srijeda, 09.08.2006.
BEZ ANALIZE...
U zadnje vrijeme ljudi oko mene iskazuju potrebu da me analiziraju. Da traže ono skriveno iza mojih riječi, djela i ponašanja. Da uđu u dubine mojeg uma i podsvjesti i tamo doznaju moje najskrivenije tajne. Da doznaju što me muči i progoni. Da saznaju što me pokreće. I kako uopće funkcionira ova spravica što je nazivam svojim umom, kako se okreću kotačići u ovom mehanizmu i što me dovodi do kolapsa. Pokušavaju sve to raščlaniti, srediti, organizirati, a potom svesti na niz jednostavnih činjenica. Uklopiti me u neku shemu. Svesti cijelu moju osobnost na nekoliko riječi ili neke otrcane fraze koja bi trebala pojasniti moje psihološko stanje. Sažeti cijelu mene u jednu riječ. Samotnjakinja. Usamljenica. Drukčija. Jedna riječ može govoriti tako puno, no ne može obuhvatiti cijelu ljudsku ličnost. Bogatstvo našeg riječnika nije dovoljno da opišemo najjednostavniji od naših osjećaja, a kamoli da njime obuhvatimo cijelu ljudsku osobu. Zato, molim vas lijepo, ne želim analize.
Otvaram se svijetu, polagano ali sigurno. Ovaj blog je posljedica toga, tek blijedi pokušaj, tek nastojanje da izrazim samu sebe. Ipak, stvari o kojima ovdje pišem ponekad dolaze s dna mog srca. Ovdje ostavljam djeliće svoje duše, izložene, ranjive, neskrivene. No, nisam spremna još pokazati, izreći i napisati sve... Ponekad... Ponekad bih željela da to mogu. Izliti cijelu svoju dušu i ono što je sačinjava iz svoje osobe. Izložiti je i reći: evo, ovo sam ja. Ali nisam na to spremna. Ne još... Nakon toliko godina skrivanja iza svojih zidova i smišljanja obrambenih mehanizama, ponovo se otkriti svijetu neopisivo je teško. U stvarnosti mi je teško i pokazati svoje emocije- ja se rijetko smijem i plačem, rijetko pokazujem koliko mi je zapravo stalo do nečega, nisam u stanju ni najmilijima reći koliko ih volim. I tako se pravim hladna. Mirna. Povučena. Poput mirne površine oceana ispod koje se kriju grebeni i virovi. Jer, ako bih se nekom otkrila, nestalo bi ove maske, ove fasade koju svakog dana nosim u svijet. Ja. Jaka. Hrabra. Pametna. Perspektivna. Ono što zapravo ne želim pokazati je koliko sam zapravo uplašena i krhka. Ne želim pokazati koliko me zapravo lako uništiti. Koliko sam zapravo ranjiva. Jer, da se otkrijem, vjerojatno bih bila prezrena. Ljudi bi me prozrli, spoznali i uvidjeli koliko sam zapravo ništavna. Zato držim ljude na određenoj distanci. Čak i svoje prijatelje... Kompliciram, izmišljam tisuće razloga zbog kojih bih ih trebala držati dalje od sebe. Zapravo postoji jedan- bojim se da će, kad uspiju progledati kroz sve barijere koje sam im postavila i sve moje slojeve vidjeti ono što ne želim da vide- jedno malo, uplašeno biće kojemu je iznad svega potrebna ljubav i pažnja.
Ne volim se osjećati izloženo. Ranjivo. Ipak, ovdje i sad, dok pišem ove riječi, to i jesam. Izlažem samu sebe svima koji ovo čitaju. Nedavno sam vam rekla da vam nudim svoje riječi. Zapravo, u njima vam darujem mnogo više od toga... Možete ih prihvatiti ili odbiti. No, molim vas, nemojte još pokušavati ih raščlaniti, analizirati i pomno secirati svaku moju misao. Za mene je to još uvijek previše bolno. Možda jednog dana... Ionako, malo po malo, ovdje ću napisati sve. Doslovno. I ako budete imali malo strpljenja, doznat ćete sve na vrijeme.
Nekad sam voljela analizirati slike. Prva stvar koju sam zapamtila na satovima likovnog bila je da je svaka slika zapravo poruka. Kroz analizu, uspoređujući kompoziciju, boju, perspektivu, liniju i još puno stvari pokušavala sam naći tu poruku koju je umjetnik ostavio. Analiza ponekad ogoli stvari. Jer, rastavljajući slike do njihovog posljednjeg dijela, negdje sam zaboravila vidjeti njihovu ljepotu. Svodila sam ih na niz činjenica koje sam potom tumačila. Sređivala. Kasnije sam shvatila koliko sam zapravo bila u krivu. Ponekad je dobro samo naivno prihvatiti ono ispred sebe i uživati u tome. Vidjeti ljepotu u svemu.
Zato vas molim, ako vam se uistinu sviđaju moje riječi i ako u njima vidite imalo ljepote, nemojte tražiti duhove iza njih. Prihvatite ih... I uživajte u njima...
| < | kolovoz, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.