U zadnje vrijeme ljudi oko mene iskazuju potrebu da me analiziraju. Da traže ono skriveno iza mojih riječi, djela i ponašanja. Da uđu u dubine mojeg uma i podsvjesti i tamo doznaju moje najskrivenije tajne. Da doznaju što me muči i progoni. Da saznaju što me pokreće. I kako uopće funkcionira ova spravica što je nazivam svojim umom, kako se okreću kotačići u ovom mehanizmu i što me dovodi do kolapsa. Pokušavaju sve to raščlaniti, srediti, organizirati, a potom svesti na niz jednostavnih činjenica. Uklopiti me u neku shemu. Svesti cijelu moju osobnost na nekoliko riječi ili neke otrcane fraze koja bi trebala pojasniti moje psihološko stanje. Sažeti cijelu mene u jednu riječ. Samotnjakinja. Usamljenica. Drukčija. Jedna riječ može govoriti tako puno, no ne može obuhvatiti cijelu ljudsku ličnost. Bogatstvo našeg riječnika nije dovoljno da opišemo najjednostavniji od naših osjećaja, a kamoli da njime obuhvatimo cijelu ljudsku osobu. Zato, molim vas lijepo, ne želim analize.
Otvaram se svijetu, polagano ali sigurno. Ovaj blog je posljedica toga, tek blijedi pokušaj, tek nastojanje da izrazim samu sebe. Ipak, stvari o kojima ovdje pišem ponekad dolaze s dna mog srca. Ovdje ostavljam djeliće svoje duše, izložene, ranjive, neskrivene. No, nisam spremna još pokazati, izreći i napisati sve... Ponekad... Ponekad bih željela da to mogu. Izliti cijelu svoju dušu i ono što je sačinjava iz svoje osobe. Izložiti je i reći: evo, ovo sam ja. Ali nisam na to spremna. Ne još... Nakon toliko godina skrivanja iza svojih zidova i smišljanja obrambenih mehanizama, ponovo se otkriti svijetu neopisivo je teško. U stvarnosti mi je teško i pokazati svoje emocije- ja se rijetko smijem i plačem, rijetko pokazujem koliko mi je zapravo stalo do nečega, nisam u stanju ni najmilijima reći koliko ih volim. I tako se pravim hladna. Mirna. Povučena. Poput mirne površine oceana ispod koje se kriju grebeni i virovi. Jer, ako bih se nekom otkrila, nestalo bi ove maske, ove fasade koju svakog dana nosim u svijet. Ja. Jaka. Hrabra. Pametna. Perspektivna. Ono što zapravo ne želim pokazati je koliko sam zapravo uplašena i krhka. Ne želim pokazati koliko me zapravo lako uništiti. Koliko sam zapravo ranjiva. Jer, da se otkrijem, vjerojatno bih bila prezrena. Ljudi bi me prozrli, spoznali i uvidjeli koliko sam zapravo ništavna. Zato držim ljude na određenoj distanci. Čak i svoje prijatelje... Kompliciram, izmišljam tisuće razloga zbog kojih bih ih trebala držati dalje od sebe. Zapravo postoji jedan- bojim se da će, kad uspiju progledati kroz sve barijere koje sam im postavila i sve moje slojeve vidjeti ono što ne želim da vide- jedno malo, uplašeno biće kojemu je iznad svega potrebna ljubav i pažnja.
Ne volim se osjećati izloženo. Ranjivo. Ipak, ovdje i sad, dok pišem ove riječi, to i jesam. Izlažem samu sebe svima koji ovo čitaju. Nedavno sam vam rekla da vam nudim svoje riječi. Zapravo, u njima vam darujem mnogo više od toga... Možete ih prihvatiti ili odbiti. No, molim vas, nemojte još pokušavati ih raščlaniti, analizirati i pomno secirati svaku moju misao. Za mene je to još uvijek previše bolno. Možda jednog dana... Ionako, malo po malo, ovdje ću napisati sve. Doslovno. I ako budete imali malo strpljenja, doznat ćete sve na vrijeme.
Nekad sam voljela analizirati slike. Prva stvar koju sam zapamtila na satovima likovnog bila je da je svaka slika zapravo poruka. Kroz analizu, uspoređujući kompoziciju, boju, perspektivu, liniju i još puno stvari pokušavala sam naći tu poruku koju je umjetnik ostavio. Analiza ponekad ogoli stvari. Jer, rastavljajući slike do njihovog posljednjeg dijela, negdje sam zaboravila vidjeti njihovu ljepotu. Svodila sam ih na niz činjenica koje sam potom tumačila. Sređivala. Kasnije sam shvatila koliko sam zapravo bila u krivu. Ponekad je dobro samo naivno prihvatiti ono ispred sebe i uživati u tome. Vidjeti ljepotu u svemu.
Zato vas molim, ako vam se uistinu sviđaju moje riječi i ako u njima vidite imalo ljepote, nemojte tražiti duhove iza njih. Prihvatite ih... I uživajte u njima...
Post je objavljen 09.08.2006. u 13:38 sati.