Jeka tisine
subota, 16.09.2006.
JOŠ JEDNOM GLEDAM U KIŠU...
Ovog jutra... U školi... Još jednom gledam u kišu... Još jednom bježim... Bježim... Bježim od svih oko sebe, bježim od sebe same, bježim... Sjedim na otvorenom prozoru moje matične učionice i gledam kako se kapi kiše stapaju sa zemljom... Šareni kišobrani cvjetaju vani na ulici u najraznovrsnijim bojama. Ostajem sama. Tu i tamo koja kapljica me takne i na tom mjestu ostavlja mokar trag... Sama sam u toj ogromnoj prostoriji. Hladnoća dolazi kroz prozor, ali struji i kroz mene... Nije mi do druženja, nije mi do čavrljanja i lažnog smijeha. U ruci držim svoju bilježnicu za šaranje i tehničku olovku. U prostoriju ulaze moji suučenici i suučenice, a ja još uvijek sjedim na prozoru i pogledom pratim te male nebeske suze, krugove koje crtaju kad taknu neku lokvu i rascvjetane šarene kišobrane. Nebo je sivo... U njemu vidim samo sivilo... I ništa više. Ruka se pomiče po papiru... IPrije nego što postajem toga svjesna, već je ispisan riječima... Do mene dolaze moje kolegice i razgovaraju... Ali njihovi glasovi meni su tek daleka žuborenja dok hipnotizirano zurim kroz prozor... Ne želim se uključivati u razgovor jer o temama o kojim razgovaraju nemam što reći. Modu ne pratim. Ne šminkam se. Ne zanimaju me neki tamo likovi iz škole. Ne izlazim na dobro poznata mjesta. A i... Nemam im ni što reći općenito. Svaki put kad pokušam osjećam se još gore, nerazumljivije i usamljenije. Tu i tamo im kažem neku rečenicu... Zatim se zagledam u stranicu koju sam ispisala. Na njoj stoji:
Gledam kako dolaze
i prolaze
ja nisam jedna od njih
ja sam prikaza
promatrač sa strane
gledaju me, ali ne vide
slušaju, a ne čuju
za njih tek sam blijeda sjena
moje riječi tek su im jeka
nestvarna sam
i promatram ih negdje izvana
proučavam taj njihov svijet
vidim ono što ne primjećuju
i znam ono što ne mogu shvatiti
no oni... oni me zbunjuju
ne razumijem ih
stranci smo iz dva različita svijeta
gledaju me kako dolazim i prolazim
gledaju i proučavaju
no ne vide
vide kroza me
kao kroz prikazu...
Tada se počinjem uistinu i osjećati kao prikaza... Duh. Pitam se jesam li uopće stvarna... Ja nisam dio ove cjeline... Nisam... Želim li to i biti??? Ne znam.
Ne možemo razgovarati jer sve što kažem najčešće je pogrešno protumačeno.
Ima li više smisla i truditi se??? Ipak, ne mogu dopustiti ovoj tuzi da me potopi...
Ondje vani postoje stvari i ljudi koje volim. A ja sam se ponovo sakrila unutar ova 4 zida. Večer mi nije bila loša, no čim sam se malo udaljila neka sjeta ponovo se prišuljala... I više me ne pušta.
Otvaram vrata terase i gledam kroz njih. Žuta svjetlost ulične rasvjete. Jedna od prvih jesenjskih magli... Osjećam je u porama svog lica dok stojim vani i gledam u mračno, tmurno nebo... Sjajne kapljice koje su zaostale na listovima jabuka presijavaju se na toj svjetlosti... S nekom tugom gledam u taj prizor... Kiša je stala. Kad će mene već jednom napustiti sivi oblaci???
| < | rujan, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.