Ovog jutra... U školi... Još jednom gledam u kišu... Još jednom bježim... Bježim... Bježim od svih oko sebe, bježim od sebe same, bježim... Sjedim na otvorenom prozoru moje matične učionice i gledam kako se kapi kiše stapaju sa zemljom... Šareni kišobrani cvjetaju vani na ulici u najraznovrsnijim bojama. Ostajem sama. Tu i tamo koja kapljica me takne i na tom mjestu ostavlja mokar trag... Sama sam u toj ogromnoj prostoriji. Hladnoća dolazi kroz prozor, ali struji i kroz mene... Nije mi do druženja, nije mi do čavrljanja i lažnog smijeha. U ruci držim svoju bilježnicu za šaranje i tehničku olovku. U prostoriju ulaze moji suučenici i suučenice, a ja još uvijek sjedim na prozoru i pogledom pratim te male nebeske suze, krugove koje crtaju kad taknu neku lokvu i rascvjetane šarene kišobrane. Nebo je sivo... U njemu vidim samo sivilo... I ništa više. Ruka se pomiče po papiru... IPrije nego što postajem toga svjesna, već je ispisan riječima... Do mene dolaze moje kolegice i razgovaraju... Ali njihovi glasovi meni su tek daleka žuborenja dok hipnotizirano zurim kroz prozor... Ne želim se uključivati u razgovor jer o temama o kojim razgovaraju nemam što reći. Modu ne pratim. Ne šminkam se. Ne zanimaju me neki tamo likovi iz škole. Ne izlazim na dobro poznata mjesta. A i... Nemam im ni što reći općenito. Svaki put kad pokušam osjećam se još gore, nerazumljivije i usamljenije. Tu i tamo im kažem neku rečenicu... Zatim se zagledam u stranicu koju sam ispisala. Na njoj stoji:
Gledam kako dolaze
i prolaze
ja nisam jedna od njih
ja sam prikaza
promatrač sa strane
gledaju me, ali ne vide
slušaju, a ne čuju
za njih tek sam blijeda sjena
moje riječi tek su im jeka
nestvarna sam
i promatram ih negdje izvana
proučavam taj njihov svijet
vidim ono što ne primjećuju
i znam ono što ne mogu shvatiti
no oni... oni me zbunjuju
ne razumijem ih
stranci smo iz dva različita svijeta
gledaju me kako dolazim i prolazim
gledaju i proučavaju
no ne vide
vide kroza me
kao kroz prikazu...
Tada se počinjem uistinu i osjećati kao prikaza... Duh. Pitam se jesam li uopće stvarna... Ja nisam dio ove cjeline... Nisam... Želim li to i biti??? Ne znam.
Ne možemo razgovarati jer sve što kažem najčešće je pogrešno protumačeno.
Ima li više smisla i truditi se??? Ipak, ne mogu dopustiti ovoj tuzi da me potopi...
Ondje vani postoje stvari i ljudi koje volim. A ja sam se ponovo sakrila unutar ova 4 zida. Večer mi nije bila loša, no čim sam se malo udaljila neka sjeta ponovo se prišuljala... I više me ne pušta.
Otvaram vrata terase i gledam kroz njih. Žuta svjetlost ulične rasvjete. Jedna od prvih jesenjskih magli... Osjećam je u porama svog lica dok stojim vani i gledam u mračno, tmurno nebo... Sjajne kapljice koje su zaostale na listovima jabuka presijavaju se na toj svjetlosti... S nekom tugom gledam u taj prizor... Kiša je stala. Kad će mene već jednom napustiti sivi oblaci???
Post je objavljen 16.09.2006. u 22:29 sati.