Jeka tisine

četvrtak, 07.09.2006.

ŠTO SAM RADILA OVOG LJETA...

Malo si gledam blog i vidim... Ma ispada da sam stalno žalosna ili nesretna.
Nije istina.
Ponekad poludim i onda se događaju... razne zanimljive stvari...
Pa... Da vidite da to mogu i ja...
Evo vam par slika...
Vrijeme radnje: ovo ljeto (negdje između 20. i 30.7.)
Mjesto radnje: Pirovac, jedan zaljev u kojem se nalazi ljekovito blato.
Glavni likovi: moja frendica Vida iliti Indiana Jones (crni kupaći), njen mali brat Franjo Josip aka Derište Franc Joža i moja malenkost, Athropa tada zvana još i Ježić Janko (crveni kupaći)...
Ostalo vidite...


Ovo smo Vida i ja... Malo smo blatne... hehehe
........................................................................................................


Vida i Derište... :-) :-) :-)
........................................................................................................


Malo smo glumile bodybuilderice... LOL
........................................................................................................


Pa smo odmjerile svoje snage u karateu...
........................................................................................................

Imam još par slikica, ali nisu ni izbliza ovako lude...
Dok sam ovo vidjela skoro sam crkla od smijeha...
Ono, ovo sam ja??? Ma nemoguće!!!

.......................................................................................................
ČEGA SE SVE SJEĆAM??? pisano 8.9.2006. u 20:20

Prije nekoliko dana zapitala me Vida čega se sve sjećam s našeg ljetovanja... Isprva sam ostala malo zbunjena. Oklijevala sam s odgovorom... Sve se to činilo tako daleko, u nekom drugom životu... A ipak... Prošao je tek mjesec i pol. A ja već... Pomalo zaboravljam.
Zamolila me da pišem o tome... Ne znam zašto to već nisam učinila dok sam se vratila. Zaokupljale su me druge stvari. Nije da sad nisam željela pisati o tome (djelove tog ljetovanja utkala sam u svoju priču), no ne mogu reći da sam i htjela. Ne volim baš pisati o događajima... No... Kad sam shvatila da se neki djelići tih dana gube u magli zaborava, odlučila sam sve ovjekovječiti... Ovako.
Prva stvar koje se sjetim kad pomislim su krijesnice... Naše krijesnice... Nisu to bile prave krijesnice... Ne... Zadnje moje večeri u Pirovcu moja draga prijateljica i ja otišle smo na noćno kupanje... Na našu uobičajenu plažu... I ta večer bila je jedna od najposebnijih u životu...
Sjećam se mraka, no ne onog prijetećeg, nego ugodnog okrilja noći... Sjećam se zvijezda visoko nad nama. Sjećam se dviju djevojaka na usamljenom molu... Jedna od njih se iskrala...
I kao da u svojem sjećanju mogu rekonstruirati kakav je bio dodir mora... Voda nije bila hladna... Mlaka... Iznenađujuće ugodna... I mrak oko nas, tek svjetla jednog hotela... Zvijezde... Tajanstveno svjetlo koje smo svae večeri gledale... I... S plaže do hotela plivale su malene, zapaljene sviječice...
No... I još nešto magičnije od toga. Svaki naš pokret u mraku vode ostavljao je trag... Maleni, svjetlucavi mjehurići bili su svjetloplave boje... Nazvale smo ih svojim krijesnicama, a one su nas pratile... Posvuda.
S terase gore spomenutog hotela svirala je glazba... Pjevale smo nešto malo... I just called to say I love you. Sjećam se te pjesme.
I dva Nijemca na drugom molu koji su nas začuđeno gledali... Zezala sam Vidu zbog njih.
Te iste večeri, još uvijek slane, krenule smo u grad. Kupile smo posve jednake ukrase od školjki, koji su nam se odmah svidjeli... I sad kad pogledam u svoj, sjetim se nje...
Kasnije smo prostrle ručnik uz obalu, legle i razgovarale, kao što smo to činile svake večeri... Razgovarale smo o raznim stvarima... Neka mišljenja smo dijelile, oko nekih stvari se nismo slagale, ali ipak, mogle smo pričati o bilo čemu...
To je bila zadnja moja večer u Pirovcu.
Prethodnog dana išle smo u blato, gdje su i nastale ove snimke.
To je bilo ludilo... Planirale smo to danima, nagovarale svoje da nas puste, pokušavale dobiti prijevoz...
I, naposljetku, uspjelo nam je.
Bio je vruć dan... Sunce je okrutno pržilo... U sjećanju mi je ostala vrelina asfalta dok sam pješačila do mjesta gdje je bila ona. Njezini su nas vozili autom. Sa mnom i Vidom išao je i njen mali brat.
Prepucavali smo se stalno... On me prozvao Ježić Janko jer sam stalno bila raščupana, na što sam ja uzvračala da je on Derište Franc Joža. Vidu je prozvao Indiana Jones, iz meni nepoznatih razloga... Kako je to stvorenje brbljavo!!! Većinu vremena lupeta gluposti, no i to može biti pozitivno. Barem nam nikad nije bilo dosadno.
Mjesto na kojemu smo bili je prilično izolirano, sakriveno, gotovo skrovito...
Prvo smo otišli malo na plivanje... Cijeli zaljev u kojemu je blato je zapravo prilično plitak, u nekim djelovima meni ni do koljena. Većina dna bila je prekrivena nekim biljkama, morskom travom ili nečim. Škakljala je na dodir. Preplivali smo od jedne do druge obale... Malo sam skupljali školjke za Vidu, jer ona voli raditi lančiće i druge zanimljive stvari od njih. Budući da je cijeli taj zaljev plitak, voda je bila jako topla... Uz mjesto gdje je blato postojalo je jedno mjesto na kojemu je temperatura vode bila čak i nešto viša... Zanimljiv je taj osjećaj... Kada uđeš u taj topli dio... Ugodan...
Nakon što smo se vratili do prve obale, krenuli smo u potragu za blatom... Ali, budući da ga nismo imali u čemu nositi "posudili" smo nečije tuđe vrečice. Derište je negdje našlo i šampone.
Potraga za najkvalitetnijim i najboljim blatom... Raskopali smo skoro cijeli zaljev. Bilo je zabavno roniti to van s dna... Moram reći da je to blato sumporno, pa nema baš najugodniji miris kad je u većim količinama. Osjećaj pod prstima je gnjecav, žitka masa... Mrvice korijena vodenog bilja, kamenčići i školjkice.
Nakon što smo našle najbolje blato, vratile smo se na obalu, gdje je uslijedilo mazanje. E, tu je bilo smijeha... Prvo sam bacila nešto blata na Derište... Ono, kao grudanje. Zatim smo se svi lijepo namazali. Sve to je bilo popračeno grimasama i smijehom... Da vam mogu odvrtjeti te prizore!!! No oni sad postoje samo u sjećanju... Blato je bilo malo hladno... No nije bio loš osjećaj... Kamenčići i školjkice su malo žuljali.
Malo po malo postajali smo sve crnji i crnji...
Nakon toga smo se malo slikali... Vidite neke slike. Te su mi najsmješnije... Nisam nekako ispala, ali nema veze.
Poslije smo šetali uz obalu i još malo skupljali školjke, kojih je zaista bilo puno.
Blato se pomalo sušilo i počelo je peckati...
Uslijedilo je kupanje... Djelovi blata su se lako sprali, a neke sam jedva skinula...
Pomoću sapunice šampona oblikovala sam kosu u irokezu... Na to je bilo smijeha...
Vida i ja smo se odlučile još jednom vratiti do druge obale po još školjaka... Derište je ostalo...
Toliko smo se zabavljali da nismo ni primijetili da su došli tamni oblaci... Počelo je sijevati i grmjeti... Nebo je postalo daleko, hladno i prijeteće. No ja sam ostala fascinirana tim svjetlim tragovima na nebu... Takve stvari me uvijek oduševe, iako sam svjesna opasnosti... Derište nas je dozivalo sa suprotne obale. Sakupile smo još nekoliko školjaka i otpilvale prema njemu.
Brzo smo se presvukli i krenuli. No tad... Za savršen kraj... Vrijeme se smirilo i nebo nam je podarilo jedan prekrasan prizor... Boje... Grimizne, crvene i narančaste, pomiješane s plavom, ljubičastom i sivom... Igrale su se na oblacima... Stvarale nešto... Prekrasno.
Na povratku pala je tu i tamo neka kaplja kiše, ali ništa ozbiljno.
Jedan lijep dan...
Kasnije te večeri Vida i ja krenule smo u jednu od svojih uobičajenih večernjih šetnji... Te naše večernje šetnje... Često bi sjele na klupicu ili legle na neki mol i pričale i pričale... Gotovo da opet mogu osjetiti kamenčiće, pijesak i sol poda mnom...
Gledale smo u zvijezde iznad nas i već spomenuto tajanstveno svjetlo... Smišljale lude teorije što bi to svjetlo moglo biti...
Zajedno smo išle i na kupanje. Vida je uvijek nosila zelene, smiješne naočale za vodu... Derište ih je nazvalo "konjskim". Svako malo Vida je izlazila van pod tuš... Puno smo plivale, voljele smo ići iza crte koja je određivala dokud seže plaža hotela. Skakale smo u vodu, ona na glavu, ja bombe... Kad smo se umorile, izlazile smo van i kartale tabulu.
Većinu vremena Derište je bio s nama, i naravno, brbljao.
Jednom smo ga poslale na nudističku plažu u blizini...
I... Toliko bih stvari još mogla napisati...
Ali... Ne mogu ih riječima definirati.
Koliko je to bilo lijepo ljetovanje i koliko sam se više zbližila s Vidom. Koliko smo postale bolje frendice...
Joj, neću ništa zaboraviti... Toliko mi stvari sad dolazi do sjećanja... Naviru...
I... Bila sam sretna tad. Iako me tih dana moj dragi iznevjerio pa nije došao, a trebali smo se sresti, i iako sam patila i plakala zbog njega, i iako je upravo tada bio početak kraja te naše veze, tih 10 dana želim pamtiti po onome najboljem i najljepšem. Po jednom prijateljstvu.