Marketing
NEKI NOVI KLINCI...
Osvanuo je još jedan lijep sunčan dan pred kraj ljeta... Gotovo da je jesen i šare su se vratile u moje malo selo... Kukuruzi žute, jabuke se crvene, grožđe ispred moje kuće zreli... Nebo je plavo i jasno, puše tek lagani povjetarac...
Sjedim na prečki ograde svog malog balkona i promatram... Čujem graju... Dječji glasovi u veseloj igri... Ulicama i poljima mog sela sada vladaju neki novi klinci.
Kada sam bila mala, nisam bila ni svjesna koliko vrijeme brzo prolazi... Živjela sam u svom malom, začaranom svijetu... Nesvjesna da postoji nešto poput briga i tuga... Nesvjesna da ondje vani postoji još jedan svijet, koji je međutim, mnogo veći i brži, uzbudljiviji, ali istodobno i opasniji i hladniji. Odrasla sam u prilično zaštićenoj, maloj sredini. Jedno od onih mjesta gdje svi poznaju svakoga... Moje malo selo, tek kilometar u cijeloj dužini, sa 4-5 ulica, broji manje od sto duša. Imamo mali dućan u centru, igralište zvano Graba (u prijevodu: rupa), malenu rijeku Plitvicu i polja sve okolo. Grad je u blizini, tek 7-8 kilometara udaljen, no ovo je još uvijek selo i mnogi žive od poljoprivrede. Tu sam odrasla... Verući se po stablima, trćeći po livadama, lutajući poljima... Tu je moj dom.
I poznajem svaki prašnjavi poljski puteljak, svako drvo u šumarku, znam gdje cvjetaju prve visibabe i zvončići i još uvijek ih idem tražiti svakog ranog proljeća, znam gdje ima kupina, divljih trešnji i šumskih jagoda kojima se volim sladiti... I gdje su ivančice koje berem s kumicom Ivančicom svakog svibnja... To vrijeme (dok cvjetaju) obilježava jednu godinu više našeg poznanja.
Volim svoju malu rijeku koja je zapravo veličine potoka i svaki most na njoj. U nekom davnom vremenu svako ljeto sam s bratom i susjedima tu išla pecati... Budili smo se već kad je sunce tek lagano zarumenjelo nebo, i kad su zadnje zvijezde počele napuštati nebo... Oboružani drvenim štapovima za pecanje i beskonačnim strpljenjem... Ponekad smo ulovili nešto, nekad nismo, ali najčešće smo svoj ulov puštali...
Moja mala Plitvica... Zimi se ponekad smrzne i još uvijek idem klizati po njenoj površini... Led, naizgled krhak, proziran poput stakla otkriva da rijeka ispod njega još uvijek teče... Vidim kako vodene biljke plešu u struji... Površina rijeke pretvara se u ledenu stazu obrubljenu šašem i trstikom... Uz obale led je nešto deblji, neprozirniji, poput čipke koju je isplela Zima, prekrasni vitraži nalik paukovim mrežama, tako divni i tako krhki... I ja hodam po ledu i kližem... Nije me strah da ću propasti (a to mi se dogodilo i više nego nekoliko puta) jer uživam u tomu svemu...
Moja omiljena mjesta bila su dva šumarka- Lug i Jaušine... Tu sam se mogla penjati po stablima i brati cvijeće... I lutati, lutati, lutati...
U drvoredu pored moje kuće dva susjeda, moj brat i ja imali smo tajnu kućicu sakrivenu vrbinim granama... To je bilo naše mjesto... Zapravo, nije to bila prava kućica... Od grana smo radili zaklon da nas nitko ne vidi, napravili puteljke od malenih stupića i drvenu ljuljačku od špage i grane...
Nije bilo livade koju nismo pregazili... Nije bilo staze kojom nismo prošli...
I sad... Odrastamo. Svi smo se udaljili... Moj brat je sad maturant i uskoro će navršiti 18. Rijetko se družimo. Sve se svodi na ovo- pijemo zajedno pivu i gledamo crtiće. Susjede, Nikolu i Vedrana ponekad sretnem. Porazgovaramo... Ali... Sve je teže naći neku temu. Daleki smo. Stranci.
I... Ponekad se začudim kad se pogledam u zrcalu. Izgledam starije, svi mi to govore. Ali meni još nekad ne ide u glavu. To sam ja???
I trudim se biti ozbiljna i odgovorna. Odrasla.
No nađe se poneki tren u kojem posve podjetinjim. Kad pazim malog bratića i sestričnu, primjerice... Kada ih nosim pinčeka lončeka i vrtim ih... I kad se smijemo. I kad ih učim kako se penjati po stablima... I kad se kartamo. Volim biti s djecom jer tada mogu biti dijete.
No... I oni rastu. Brzo. Vjerojatno to nisu zamjetili. Vrijeme im prolazi... I prije nego što toga postanu svjesni... djetinjstvo će proći... Sestrična Timčica ide u 3. osnovne. Pametna je i ima sve petice. Domi, bratić ima 5 godina i iduće jeseni će u vrtić... Velemajstor je u beli...
A ja... Ja sam korak do te famozne brojke 18. Još godinu i pol. Ujedno i želim i ne želim odrasti... Želim jer hoću biti odgovorna sama za sebe. Slobodna.
Ne želim jer... Svakom novom godinom i svakom sviječicom više na rođendanskoj torti imam i sve više briga... Što više prolazi vrijeme sve je teže naći sreću...
I sad sjedim na prečki na terasi balkona. Čujem graju... Gledam... Nekoliko dječaka iz susjedstva vozi se okolo na biciklima... Smiju se i zabavljaju... Neki novi klinci u mom malom selu... Neka uživaju u ovom vremenu koje imaju... Jer sve prolazi. Sve teče, sve se mijenja...
Post je objavljen 09.09.2006. u 17:12 sati.