Jeka tisine
subota, 09.09.2006.
NEKI NOVI KLINCI...
Osvanuo je još jedan lijep sunčan dan pred kraj ljeta... Gotovo da je jesen i šare su se vratile u moje malo selo... Kukuruzi žute, jabuke se crvene, grožđe ispred moje kuće zreli... Nebo je plavo i jasno, puše tek lagani povjetarac...
Sjedim na prečki ograde svog malog balkona i promatram... Čujem graju... Dječji glasovi u veseloj igri... Ulicama i poljima mog sela sada vladaju neki novi klinci.
Kada sam bila mala, nisam bila ni svjesna koliko vrijeme brzo prolazi... Živjela sam u svom malom, začaranom svijetu... Nesvjesna da postoji nešto poput briga i tuga... Nesvjesna da ondje vani postoji još jedan svijet, koji je međutim, mnogo veći i brži, uzbudljiviji, ali istodobno i opasniji i hladniji. Odrasla sam u prilično zaštićenoj, maloj sredini. Jedno od onih mjesta gdje svi poznaju svakoga... Moje malo selo, tek kilometar u cijeloj dužini, sa 4-5 ulica, broji manje od sto duša. Imamo mali dućan u centru, igralište zvano Graba (u prijevodu: rupa), malenu rijeku Plitvicu i polja sve okolo. Grad je u blizini, tek 7-8 kilometara udaljen, no ovo je još uvijek selo i mnogi žive od poljoprivrede. Tu sam odrasla... Verući se po stablima, trćeći po livadama, lutajući poljima... Tu je moj dom.
I poznajem svaki prašnjavi poljski puteljak, svako drvo u šumarku, znam gdje cvjetaju prve visibabe i zvončići i još uvijek ih idem tražiti svakog ranog proljeća, znam gdje ima kupina, divljih trešnji i šumskih jagoda kojima se volim sladiti... I gdje su ivančice koje berem s kumicom Ivančicom svakog svibnja... To vrijeme (dok cvjetaju) obilježava jednu godinu više našeg poznanja.
Volim svoju malu rijeku koja je zapravo veličine potoka i svaki most na njoj. U nekom davnom vremenu svako ljeto sam s bratom i susjedima tu išla pecati... Budili smo se već kad je sunce tek lagano zarumenjelo nebo, i kad su zadnje zvijezde počele napuštati nebo... Oboružani drvenim štapovima za pecanje i beskonačnim strpljenjem... Ponekad smo ulovili nešto, nekad nismo, ali najčešće smo svoj ulov puštali...
Moja mala Plitvica... Zimi se ponekad smrzne i još uvijek idem klizati po njenoj površini... Led, naizgled krhak, proziran poput stakla otkriva da rijeka ispod njega još uvijek teče... Vidim kako vodene biljke plešu u struji... Površina rijeke pretvara se u ledenu stazu obrubljenu šašem i trstikom... Uz obale led je nešto deblji, neprozirniji, poput čipke koju je isplela Zima, prekrasni vitraži nalik paukovim mrežama, tako divni i tako krhki... I ja hodam po ledu i kližem... Nije me strah da ću propasti (a to mi se dogodilo i više nego nekoliko puta) jer uživam u tomu svemu...
Moja omiljena mjesta bila su dva šumarka- Lug i Jaušine... Tu sam se mogla penjati po stablima i brati cvijeće... I lutati, lutati, lutati...
U drvoredu pored moje kuće dva susjeda, moj brat i ja imali smo tajnu kućicu sakrivenu vrbinim granama... To je bilo naše mjesto... Zapravo, nije to bila prava kućica... Od grana smo radili zaklon da nas nitko ne vidi, napravili puteljke od malenih stupića i drvenu ljuljačku od špage i grane...
Nije bilo livade koju nismo pregazili... Nije bilo staze kojom nismo prošli...
I sad... Odrastamo. Svi smo se udaljili... Moj brat je sad maturant i uskoro će navršiti 18. Rijetko se družimo. Sve se svodi na ovo- pijemo zajedno pivu i gledamo crtiće. Susjede, Nikolu i Vedrana ponekad sretnem. Porazgovaramo... Ali... Sve je teže naći neku temu. Daleki smo. Stranci.
I... Ponekad se začudim kad se pogledam u zrcalu. Izgledam starije, svi mi to govore. Ali meni još nekad ne ide u glavu. To sam ja???
I trudim se biti ozbiljna i odgovorna. Odrasla.
No nađe se poneki tren u kojem posve podjetinjim. Kad pazim malog bratića i sestričnu, primjerice... Kada ih nosim pinčeka lončeka i vrtim ih... I kad se smijemo. I kad ih učim kako se penjati po stablima... I kad se kartamo. Volim biti s djecom jer tada mogu biti dijete.
No... I oni rastu. Brzo. Vjerojatno to nisu zamjetili. Vrijeme im prolazi... I prije nego što toga postanu svjesni... djetinjstvo će proći... Sestrična Timčica ide u 3. osnovne. Pametna je i ima sve petice. Domi, bratić ima 5 godina i iduće jeseni će u vrtić... Velemajstor je u beli...
A ja... Ja sam korak do te famozne brojke 18. Još godinu i pol. Ujedno i želim i ne želim odrasti... Želim jer hoću biti odgovorna sama za sebe. Slobodna.
Ne želim jer... Svakom novom godinom i svakom sviječicom više na rođendanskoj torti imam i sve više briga... Što više prolazi vrijeme sve je teže naći sreću...
I sad sjedim na prečki na terasi balkona. Čujem graju... Gledam... Nekoliko dječaka iz susjedstva vozi se okolo na biciklima... Smiju se i zabavljaju... Neki novi klinci u mom malom selu... Neka uživaju u ovom vremenu koje imaju... Jer sve prolazi. Sve teče, sve se mijenja...
| < | rujan, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.