Jeka tisine
petak, 29.09.2006.
SRETNA??? SRETNIJA.
Ne znam mogu li vam opisati sve ono što sam osjećala u zadnjih par dana... Jer je jednostavno previše toga... Sve je to tako zbrkano i zbunjujuće... Ali ujedno, na neki način, lijepo i ugodno...
Od ove nedjelje kao da se cijeli moj svijet promjenio... Sve zahvaljujući jednoj posebnoj osobi... Sve se dogodilo bez nekog plana i namjere... Spontano. Mislim da nijedno od nas nije slutilo da ćemo osjećati ono što sad osjećamo... Jedan sastanak, više kao upoznavanje... Vrijeme radnje: jedna prekrasna jesenjska večer. Kulise- parkovi i stari dio grada baroka... Na pozornici on i ja... Zvijezde iznad nas, jedna od njih naša... Treba li nam išta više??? I još jedna večer ovog tjedna i malo, slatko iznenađenje...
Ne, neću vam sad sve opisivati... Jer koliko god se ja trudila, neću vam uspjeti dočarati koliko je sve zapravo bilo divno... Neke stvari se ne mogu prevesti u riječi... Jer, da mogu, ne bi bile ni upola tako prekrasne... Zapravo, i sad mi se sve čini tako nestvarno... Nevjerojatno... Svako malo moram se uvjeravati- to nije mašta, to nije san, stvarnost je- mene netko voli... I još bolje... I ja volim...
Znate kad sam rekla da ću staviti smješak na svoje lice... Isprva sam se morala truditi da ga održim... Istog dana on je ušao u moj život... I otad se smješim iskreno, iz dubine svoje duše... Smješim se i radujem svakom novom danu... Život mi se čini vedriji, smisleniji... Svijet ljepši... Neću reći da su moji problemi izbrisani... Nisu... Neke stvari još uvijek me muče... No sad je sve to lakše podnjeti... Lakše je prolaziti kroz svaki novi dan... Lakše se boriti... Lakše zapažam i ostajem zadivljena onim nevjerojatnim sitnicama u svijetu koji me okružuje... Kad prolazim tragovima naših koraka, gotovo malo hodoćašće kroz sva mjesta koja su nam važna... Mjesto gdje smo se upoznali... Maleni kutak uz park obrubljen cvijećem... Razigrani ples vode u fontani... Krećem dalje kroz park... Prolazim kraj mjesta gdje smo zagrljeni šetali... I gdje smo se ljubili... Korak po korak dolazim na drugi dio grada i u drugi parkić... Na šetalištu oko Starog grada... Penjem se stepenicu po stepenicu do bedema... Stajem na mjestu gdje smo se po prvi put poljubili... Gledam odsjaj sunca na krovovima grada ispod mene... Gledali smo u te krovove... I krećem dalje... Do naše male klupice... Poželim da je tu... Da me zagrli i da se izgubim u njegovom naručju... Da ponovo slušam kako mu kuca srce... Da ponovo osjetim njegove usne na svojima... Samo to želim, no... Je li to previše???
Smješim se dok čitam ove razbacane uspomene... Radujem se idućem susretu... I sve je odjednom ljepše... Kao da se svijet promjenio... Ne. Nije se svijet promjenio, znam. Ja sam se promjenila...
Odlučna sam da ću istjerati mrak iz sebe... Neće biti lako, jer godinama moja duša mu je stan... Neću više dopustiti samoj sebi da zaboravim sve ono magično u svijetu... Bez obzira na to što se s mojom novom ljubavi desilo... Neću više dozvoliti samoj sebi da padam u bezdan... Dvije noći prije ove moji mali demoni su se vratili... No, sad sam imala motiv za borbu... Bila sam loše, no nisam klonula jer... Lijepa sjećanja i početak jedne ljubavi držali su me... I bila sam oslabljena i umorna... Ali živjela sam... Nisam se vratila u ono sivilo i mrtvilo... I neću si to više dozvoliti...
Neću reći da je sad sve lako i ružičasto. Nije. No... Sretnija jesam... Nešto zbog moje male odluke da ću biti takva... No većim dijelom zbog toga što imam nekog u svom životu tko me usrećuje...
Dugo si nisam ovo dozvoljavala... Ja, vječna samotnjakinja... Ne želim tako više... I zbog toga ću si dopustiti jednu stvar- dopustit ću samoj sebi da volim... Ne onako kao što je bilo prije... Želim uistinu voljeti... Da, još uvijek se bojim boli. Razočaranja su bila tek nedavno... No, po prvi puta u životu imam nešto stvarno... I to ne želim izgubiti... Jesam li sad sretna??? Ne znam. No, u svakom slučaju, sretnija uistinu jesam...
| < | rujan, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.