Ne znam mogu li vam opisati sve ono što sam osjećala u zadnjih par dana... Jer je jednostavno previše toga... Sve je to tako zbrkano i zbunjujuće... Ali ujedno, na neki način, lijepo i ugodno...
Od ove nedjelje kao da se cijeli moj svijet promjenio... Sve zahvaljujući jednoj posebnoj osobi... Sve se dogodilo bez nekog plana i namjere... Spontano. Mislim da nijedno od nas nije slutilo da ćemo osjećati ono što sad osjećamo... Jedan sastanak, više kao upoznavanje... Vrijeme radnje: jedna prekrasna jesenjska večer. Kulise- parkovi i stari dio grada baroka... Na pozornici on i ja... Zvijezde iznad nas, jedna od njih naša... Treba li nam išta više??? I još jedna večer ovog tjedna i malo, slatko iznenađenje...
Ne, neću vam sad sve opisivati... Jer koliko god se ja trudila, neću vam uspjeti dočarati koliko je sve zapravo bilo divno... Neke stvari se ne mogu prevesti u riječi... Jer, da mogu, ne bi bile ni upola tako prekrasne... Zapravo, i sad mi se sve čini tako nestvarno... Nevjerojatno... Svako malo moram se uvjeravati- to nije mašta, to nije san, stvarnost je- mene netko voli... I još bolje... I ja volim...
Znate kad sam rekla da ću staviti smješak na svoje lice... Isprva sam se morala truditi da ga održim... Istog dana on je ušao u moj život... I otad se smješim iskreno, iz dubine svoje duše... Smješim se i radujem svakom novom danu... Život mi se čini vedriji, smisleniji... Svijet ljepši... Neću reći da su moji problemi izbrisani... Nisu... Neke stvari još uvijek me muče... No sad je sve to lakše podnjeti... Lakše je prolaziti kroz svaki novi dan... Lakše se boriti... Lakše zapažam i ostajem zadivljena onim nevjerojatnim sitnicama u svijetu koji me okružuje... Kad prolazim tragovima naših koraka, gotovo malo hodoćašće kroz sva mjesta koja su nam važna... Mjesto gdje smo se upoznali... Maleni kutak uz park obrubljen cvijećem... Razigrani ples vode u fontani... Krećem dalje kroz park... Prolazim kraj mjesta gdje smo zagrljeni šetali... I gdje smo se ljubili... Korak po korak dolazim na drugi dio grada i u drugi parkić... Na šetalištu oko Starog grada... Penjem se stepenicu po stepenicu do bedema... Stajem na mjestu gdje smo se po prvi put poljubili... Gledam odsjaj sunca na krovovima grada ispod mene... Gledali smo u te krovove... I krećem dalje... Do naše male klupice... Poželim da je tu... Da me zagrli i da se izgubim u njegovom naručju... Da ponovo slušam kako mu kuca srce... Da ponovo osjetim njegove usne na svojima... Samo to želim, no... Je li to previše???
Smješim se dok čitam ove razbacane uspomene... Radujem se idućem susretu... I sve je odjednom ljepše... Kao da se svijet promjenio... Ne. Nije se svijet promjenio, znam. Ja sam se promjenila...
Odlučna sam da ću istjerati mrak iz sebe... Neće biti lako, jer godinama moja duša mu je stan... Neću više dopustiti samoj sebi da zaboravim sve ono magično u svijetu... Bez obzira na to što se s mojom novom ljubavi desilo... Neću više dozvoliti samoj sebi da padam u bezdan... Dvije noći prije ove moji mali demoni su se vratili... No, sad sam imala motiv za borbu... Bila sam loše, no nisam klonula jer... Lijepa sjećanja i početak jedne ljubavi držali su me... I bila sam oslabljena i umorna... Ali živjela sam... Nisam se vratila u ono sivilo i mrtvilo... I neću si to više dozvoliti...
Neću reći da je sad sve lako i ružičasto. Nije. No... Sretnija jesam... Nešto zbog moje male odluke da ću biti takva... No većim dijelom zbog toga što imam nekog u svom životu tko me usrećuje...
Dugo si nisam ovo dozvoljavala... Ja, vječna samotnjakinja... Ne želim tako više... I zbog toga ću si dopustiti jednu stvar- dopustit ću samoj sebi da volim... Ne onako kao što je bilo prije... Želim uistinu voljeti... Da, još uvijek se bojim boli. Razočaranja su bila tek nedavno... No, po prvi puta u životu imam nešto stvarno... I to ne želim izgubiti... Jesam li sad sretna??? Ne znam. No, u svakom slučaju, sretnija uistinu jesam...
Post je objavljen 29.09.2006. u 20:31 sati.