Upisala sam se danas u treći razred... I nekako... Ne znam. Osjećam se malo izgubljeno... Te tri godine od trenutka kad sam prvi puta kročila kroz prag moje škole prošle su... Prebrzo. Munjevito. U jednom treptaju oka. Bilo je lijepih i ne tako lijepih trenutaka... Lijepe pokušavam zauvjek zadržati u sjećanju. Ove druge zaboravljam.
Početak je bio težak... Bila sam tek jedna povučena djevojka iz jednog malog sela u posve novoj sredini i s posve novim ljudima... Sve je bilo veliko, novo i zastrašujuće. No, ubrzo... Upoznala sam nekoliko divnih ljudi koje danas nazivam svojim prijateljima i prijateljicama. A sve kao da se desilo prije tren ili dva... U jednom treptaju oka dogodilo se toliko stvari... I evo me sad... Ponovo prolazim kroz taj isti prag. Tri godine starija. I miljama daleko od te djevojke... Bar tako želim vjerovati. No, što se zapravo promjenilo??? Nekoliko sam godina starija, nekoliko kilograma lakša i viša za par centimetara. Kosa je zamjetno kraća. Ali... Jesam li se ja promijenila u dubini svoje duše???
Oduvjek sam bila pomalo autsajderica. Pomalo??? Zapravo, puno više od toga. Nikad se nikud nisam uklapala. Nigdje nisam mogla naći svoje mjesto pod suncem. U osnovnoj sam imala samo jednu prijateljicu. Pravu. Najbolju. I osim nje, gotovo se s nikim nisam ni družila.
Teško mi je upoznavati nove ljude. U novim sredinama ne osjećam se ugodno. Još uvijek.
Oduvjek sam bila nešto drukčija. I zbog toga sam se često morala boriti s onima koji su smatrali da bih se trebala prilagoditi, promjeniti i postati poput njih... Zvali su me nenormalnom. Mislili su da ne znam što govore iza mojih leđa... A znala sam. I... Boljelo me. I čak i kad sam pokušavala biti normalnija, nikad mi to nije uspjevalo. A željela sam... Uklopiti se. Ali nisam mogla.
Nakon jednog nemilog događaja počela sam se još više povlačiti u sebe. Stvorila sam nove svjetove u svojoj glavi... Samo da pobjegnem od stvarnosti...
I priznati ću sad, još uvijek bježim.
Nekim čudom, stekla sam nove prijatelje. Većinom prijateljice. Ne znam kako... Ali jesam. No... Danas dok sam ljudima koje nazivam svojom ekipom sjedila na kavi... Osjećala sam se tako daleko od njih. I tada sam pribjegla jednoj od stvari koje radim uvijek kada pokušavam pobjeći... Uzela sam olovku. Blokić. I crtala. Jednostavno sam se distancirala. Jedna od boljih prijateljica je to primijetila. Zamjerala mi je to... Ali kako da ja njoj objasnim da mi je jednostavno postalo svega previše i da mi je društvo oko mene postalo preveliko???
I jučer, na zadnoj večeri Špancirfesta... Sa mnom je bilo 5 osoba. Oko mene tisuće ljudi. Jesam se zabavila. Ali u jednom trenu je došao neki osjećaj usamljenosti kojega se nikako nisam mogla riješiti. Osjećala sam se (i danas i jučer) kao da mi s njima nije mjesto. Prijateljice su mi. I volim ih sve. Ali jedino što znam je biti sama... I znam da im je neshvatljiv ovaj osjećaj... A ja im ne mogu objasniti... Ne znam... Ne postoje riječi kojima bih im to opisala...
Možda je to opet samo strah od neprihvaćanja i odbijanja. Možda su me godine usamljeništva učinile nesposobnom da funkcioniram u društvu.
Da ne govorim kako se osjećam u svom razredu koji sada sadrži 32 učenika. Uvijek imam knjigu u torbi. Volim čitati, no nije to razlog... Razlog je da, kada čitam, nitko mi se ne može približiti... Tako sve držim podalje od sebe. I kad crtam... Blokiram. Još uvijek.
I trudim se i trudim otvoriti se, ali to je toliko prokleto teško... U dubini moje duše još uvijek čuči jedna malena, prezrena djevojčica koja ne želi nikad više nikom dozvoliti da je povrijedi.
Jesam li se promjenila???
Prolazim kroz prag moje škole... Nekoliko godina starija. Više uopće nisam nalik djevojci otprije tri godine. Imam svoje društvo. Šačicu ljudi koje volim i do kojih mi je stalo... Ali u sebi... Još uvijek... Ponekad mogu naći svoje mjesto s njima i uz njih. No... Još uvijek ih na nekoj razini držim na distanci. Vjerojatno to i znaju... Žao mi je zbog toga. I nadam se da ću jednog dana uspjeti srušiti sve te moje zidove... Trudim se... Zbilja se trudim. I nadam se da će, unatoč svemu, ostati još dvije godine uz mene. Da doživimo još lijepih stvari. One ružne ćemo zaboraviti... I da ću jednog dana moći reći: "Ovo je moje društvo. Ovdje pripadam.". Želim to prije nego se rastanemo i prije nego svaka krene svojim životnim putem... A to vrijeme će doći... U još jednom treptaju oka...
Post je objavljen 04.09.2006. u 21:39 sati.