Jeka tisine
ponedjeljak, 04.09.2006.
U JEDNOM TREPTAJU OKA...
Upisala sam se danas u treći razred... I nekako... Ne znam. Osjećam se malo izgubljeno... Te tri godine od trenutka kad sam prvi puta kročila kroz prag moje škole prošle su... Prebrzo. Munjevito. U jednom treptaju oka. Bilo je lijepih i ne tako lijepih trenutaka... Lijepe pokušavam zauvjek zadržati u sjećanju. Ove druge zaboravljam.
Početak je bio težak... Bila sam tek jedna povučena djevojka iz jednog malog sela u posve novoj sredini i s posve novim ljudima... Sve je bilo veliko, novo i zastrašujuće. No, ubrzo... Upoznala sam nekoliko divnih ljudi koje danas nazivam svojim prijateljima i prijateljicama. A sve kao da se desilo prije tren ili dva... U jednom treptaju oka dogodilo se toliko stvari... I evo me sad... Ponovo prolazim kroz taj isti prag. Tri godine starija. I miljama daleko od te djevojke... Bar tako želim vjerovati. No, što se zapravo promjenilo??? Nekoliko sam godina starija, nekoliko kilograma lakša i viša za par centimetara. Kosa je zamjetno kraća. Ali... Jesam li se ja promijenila u dubini svoje duše???
Oduvjek sam bila pomalo autsajderica. Pomalo??? Zapravo, puno više od toga. Nikad se nikud nisam uklapala. Nigdje nisam mogla naći svoje mjesto pod suncem. U osnovnoj sam imala samo jednu prijateljicu. Pravu. Najbolju. I osim nje, gotovo se s nikim nisam ni družila.
Teško mi je upoznavati nove ljude. U novim sredinama ne osjećam se ugodno. Još uvijek.
Oduvjek sam bila nešto drukčija. I zbog toga sam se često morala boriti s onima koji su smatrali da bih se trebala prilagoditi, promjeniti i postati poput njih... Zvali su me nenormalnom. Mislili su da ne znam što govore iza mojih leđa... A znala sam. I... Boljelo me. I čak i kad sam pokušavala biti normalnija, nikad mi to nije uspjevalo. A željela sam... Uklopiti se. Ali nisam mogla.
Nakon jednog nemilog događaja počela sam se još više povlačiti u sebe. Stvorila sam nove svjetove u svojoj glavi... Samo da pobjegnem od stvarnosti...
I priznati ću sad, još uvijek bježim.
Nekim čudom, stekla sam nove prijatelje. Većinom prijateljice. Ne znam kako... Ali jesam. No... Danas dok sam ljudima koje nazivam svojom ekipom sjedila na kavi... Osjećala sam se tako daleko od njih. I tada sam pribjegla jednoj od stvari koje radim uvijek kada pokušavam pobjeći... Uzela sam olovku. Blokić. I crtala. Jednostavno sam se distancirala. Jedna od boljih prijateljica je to primijetila. Zamjerala mi je to... Ali kako da ja njoj objasnim da mi je jednostavno postalo svega previše i da mi je društvo oko mene postalo preveliko???
I jučer, na zadnoj večeri Špancirfesta... Sa mnom je bilo 5 osoba. Oko mene tisuće ljudi. Jesam se zabavila. Ali u jednom trenu je došao neki osjećaj usamljenosti kojega se nikako nisam mogla riješiti. Osjećala sam se (i danas i jučer) kao da mi s njima nije mjesto. Prijateljice su mi. I volim ih sve. Ali jedino što znam je biti sama... I znam da im je neshvatljiv ovaj osjećaj... A ja im ne mogu objasniti... Ne znam... Ne postoje riječi kojima bih im to opisala...
Možda je to opet samo strah od neprihvaćanja i odbijanja. Možda su me godine usamljeništva učinile nesposobnom da funkcioniram u društvu.
Da ne govorim kako se osjećam u svom razredu koji sada sadrži 32 učenika. Uvijek imam knjigu u torbi. Volim čitati, no nije to razlog... Razlog je da, kada čitam, nitko mi se ne može približiti... Tako sve držim podalje od sebe. I kad crtam... Blokiram. Još uvijek.
I trudim se i trudim otvoriti se, ali to je toliko prokleto teško... U dubini moje duše još uvijek čuči jedna malena, prezrena djevojčica koja ne želi nikad više nikom dozvoliti da je povrijedi.
Jesam li se promjenila???
Prolazim kroz prag moje škole... Nekoliko godina starija. Više uopće nisam nalik djevojci otprije tri godine. Imam svoje društvo. Šačicu ljudi koje volim i do kojih mi je stalo... Ali u sebi... Još uvijek... Ponekad mogu naći svoje mjesto s njima i uz njih. No... Još uvijek ih na nekoj razini držim na distanci. Vjerojatno to i znaju... Žao mi je zbog toga. I nadam se da ću jednog dana uspjeti srušiti sve te moje zidove... Trudim se... Zbilja se trudim. I nadam se da će, unatoč svemu, ostati još dvije godine uz mene. Da doživimo još lijepih stvari. One ružne ćemo zaboraviti... I da ću jednog dana moći reći: "Ovo je moje društvo. Ovdje pripadam.". Želim to prije nego se rastanemo i prije nego svaka krene svojim životnim putem... A to vrijeme će doći... U još jednom treptaju oka...
| < | rujan, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.