Moram početi pisati nešto besmisleno... I plitko... Bez previše promišljanja... Kažu mi ljudi da, kad čitaju moj blog imaju dojam da piše netko stariji...
Imam 16 godina, a uopće se ne osjećam kao tinejdžerica. Ne volim sve što vole mladi. Ne volim one časopise za mlade, a još manje tinejdžerske serijice... O šminkanju pojma nemam. Kod mene se sve to svodi na trunčicu sjajila i ništa više... Ne pratim modu. Većinu vremena sam u trapericama i tenisicama jer se tako ugodno osjećam. Ne držim nikakve djete i prezirem riječ "light".
Ne izlazim često. Izbjegavam velika društva i "lude tulume". Ne upuštam se u barenja s likovima koje sam upoznala prije 5 minuta...
Nemam dečka. Ako se ne računa ovo s Ivanom, što je bilo na daljinu, nikad nisam ni imala pravu vezu.
"Zavođenje" mi je strani pojam.
A da i iskreno kažem, nemam baš previše volje jurcati okolo za nekim tamo tipovima koji možda jesu zgodni, ali su umišljeni i prazni...
Imam lude ideje o "srodnoj duši"... Ako netko takav postoji za mene... Netko tko će me bezuvjetno voljeti i netko kome ću ja tu ljubav uzvratiti.
I koliko god da se ja tome opirala svim svojim razumom, u duši sam beznadna romantičarka. Ne mislim tu na komercijalne gluposti koje danas prolaze pod "romantiku"... Nego na nešto dublje i iskrenije. No, sve to se svodi samo na sanjarenje jer sam se rijetko usudila priznati nekom koliko mi je zapravo stalo.
Užasno sam sramežljiva. Zatvorena. Ponekad i nedruštvena. Ne kažem da sam uvijek takva, imam i ja svojih svjetlih trenutaka...
Mrzim biti u centru pažnje. I zato se pritajim negdje sa strane i promatram...
I zbog svega toga... Ne mogu vam pisati o svome pravom životu. O onome čime se bavim svaki dan i što mi se sve događa. Jer vam tu nemam o čemu pisati...
Možda jesam čudakinja. Pa što??? Ipak sam to ja... Barem ne pokušavam biti nešto što nisam. Ne oponašam nikoga. Zapravo, trudim se biti što više različita od nekih određenih ljudi... Jer sam se zaklela samoj sebi da nikad, nikad, nikad neću biti poput njih... Ovo sam ja.
Oduševljavaju me male stvari. Ljepotu pronalazim u tisućama sitnica od kojih neke možda i nisu baš lijepe po estetskim načelima. Volim neobičnost i nesavršenost. Anomalije i iznimke od pravila.
Vjerujem u kaos. Inače, to je (baš ironično!!!) najstabilnije stanje u prirodi...
Anarhistica sam. Ne volim nikakvu vlast ni autoritete.
Vjerujem, to da... Ali moja vjera je stvar mene i Boga i nikog drugog... Vjera mi je potrebna da uopće izdržim kad mi se sve što se događa učini besmislenim.
Emocionalno sam nestabilna. To zna svatko tko je samo malo pogledao ovaj blog.
Lako me uzrujati i povrijediti.
Često pretjerujem i radim scene.
Ponekad sam previše iskrena... Ne volim laži... Znam da lijepe laži nekad bolje zvuče... Ali ja ih nemam navike izgovarati. Ljudi od mene dobivaju ružnu istinu. Previše puta sam zbog toga upadala u svađe...
Ne volim laskanje, ulizivanje i isprazne komplimente.
Neke ideje koje imam (a imam puno ideja) ne zvuče previše normalno i suvislo...
Nekad sam mračna... I smrt me na neki način fascinira.
Muči me nesanica. Zbog toga sam stalno neka potučena-umorna.
Lako gubim interes.
Tjeskobna sam. Često zapadam u stanja bezvoljnosti.
I nemam pojma zašto ovo uopće čitate!!! Neću vam sad nabacivati neke kičaste fraze i velike riječi... Ne... Jer... Pišem samo ono što mislim i osjećam. Volim stajati iza svake riječi koju napišem...
Ovo je moja psihoterapija. Ispucavanje. Kad ono što osjećam postane preteško da to više nosim... Postoji ovaj blog...
Moj mali kutak u ovoj blogosferi.
Slovo po slovo, riječ po riječ... I... Dobivate ovo...
No, iza svega što čitate stoji nešto stvarno, proživljeno...
Sad sam malo dramatična, zar ne??? Dragi moji, to sam vam ja...
Post je objavljen 06.09.2006. u 23:53 sati.