Jeka tisine
utorak, 12.09.2006.
BOJIM SE...
Bojim se... Bojim se zaspati... Noćas ću bdjeti što duže jer... Strah me. Strah me onog što me čeka i što vreba u mojim snovima. Očekuje me... Strpljenjem pauka iščekuje da njegov plijen uleti u mreže koje je postavio... Još jedna noćna mora, još jedan zloduh koji me proganja. Trebala sam se naviknuti dosad... Ali ne... Nisam. I prošle noći... Željela sam lijepe snove, zaspala sam, no... Ono što me dočekalo kad sam utonula duboko u neke druge svjetove nije bilo lijepo. Bilo je... Ne postoje riječi za to.
I kao što se mrak uvukao u svaki kutak moje male sobe, osjećam kako se uvlači i u mene... Od mraka se ne može pobjeći. I ne može se pobjeći od onog što se skriva u mraku... Skriva se i promatra. Očekuje tren kad ću podleći umoru i klonuti... I tada... Tada će me naći i...
Uvijek ista noćna mora. I uvijek isti osjećaj. Slabost. Nemoć. Paraliziranost. Uvijek ista priča... Godinama već... Prvi put sam je doživjela, okusila... I otad se s vremena na vrijeme javi... Svakog puta sve gora i gora... Svakog puta sve okrutnija i okrutnija... Bujna mašta nije uvijek dobra stvar... Postoje nevjerojatne stvari koje mogu zamisliti s tolikom lakoćom... No, ta ista mašta uspijeva rekonstruirati jedno grozno iskustvo u najsitnije detalje... Kad govorim ljudima sjećam li se samog događaja, kažem da. I mogu opisati točno što se sve događalo. Lažem. Sjećam se mutnih djelića koje nikako ne mogu povezati... Možda sam se prisilila da zaboravim, možda sam potisnula sve... No s vremena na vrijeme, svakih nekoliko tjedana, sve ionako proživim ponovno. I tada se sjećam svega...
Moje noćne more ostavljaju me uništenu, smrvljenu... Nasukanu na novom jutru, preumornu da krenem dalje, preumornu da živim svoj mali život... Kroz dan uspijevam sve nekako staviti po strani, ali kad se spusti noć... I nastane mrak... Uzaludno je bježati... Ono što me traži pronalazi me.
Šulja se, no ja ipak čujem korake... Ne želim zapati, ne, ali dan je bio dug... I već lagano tonem...
A znam... Zatvaram oči... I već se javljaju poznate slike- bijelo svjetlo, umirujuće riječi... Krvopije u bijelim kutama koje žele izrezati moju dušu. I ja se opirem i vrištim bez glasa i borim se ali... Ne mogu se micati... Ne... Molim ih da me puste na miru, no u očima im vidim... Oni nikad neće prestati... Progonit će me... Sve dok ne umrem... Možete li u snu osjećati bol??? Nekad davno u mom sjećanju ostala je i iznova se budi... I javlja se... I ja je opet osjećam, fantomsku bol otprije nekoliko godina.
I ponovo osjećam suze kako mi klize niz lice.
U jednom trenu se budim... Brišem suze, i neko vrijeme samo bespomoćno ležim... Zatim palim svjetlo i gledam se dugo u zrcalu... Moj znak... Moje prokletstvo još uvijek je tu... Dokaz da je sve bilo stvarno, da se sve dogodilo u stvarnosti...
I tako već godinama... Evo, još malo pa će biti peta godišnjica... A ja još uvijek sve proživljavam iznova i iznova... Da nema noćnih mora, zaboravila bih... Ožiljak je skoro pa izbrisan. Nitko se više i ne sjeća što je to bilo... I ja zaboravim... I onda se moji demoni ušuljaju u san i podsjete me.
Sjedim na rubu svog kreveta u plavoj pamučnoj pidžami... U krilu mi je tipkovnica i pišem o svemu onom što bih najradije zaboravila. Bojim se zaspati noćas. A previše sam ponosna da zamolim nekog da ostane uz mene... Jer svi ostali misle da pretjerujem i nitko ne razumije... A i... Postoje stvari koje ne znam opisati... Bojim se, ali hrabrost nije odsustvo straha, nego način na koji se nosimo s njim. A ja ne želim biti kukavica. I sada ću ugasiti svoje računalo, pokriti se, pomoliti prije spavanja i sklopiti oči... Možda me pronađu... Moji mali demoni. No polako jačam... I spremna sam se boriti.
| < | rujan, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.