Bojim se... Bojim se zaspati... Noćas ću bdjeti što duže jer... Strah me. Strah me onog što me čeka i što vreba u mojim snovima. Očekuje me... Strpljenjem pauka iščekuje da njegov plijen uleti u mreže koje je postavio... Još jedna noćna mora, još jedan zloduh koji me proganja. Trebala sam se naviknuti dosad... Ali ne... Nisam. I prošle noći... Željela sam lijepe snove, zaspala sam, no... Ono što me dočekalo kad sam utonula duboko u neke druge svjetove nije bilo lijepo. Bilo je... Ne postoje riječi za to.
I kao što se mrak uvukao u svaki kutak moje male sobe, osjećam kako se uvlači i u mene... Od mraka se ne može pobjeći. I ne može se pobjeći od onog što se skriva u mraku... Skriva se i promatra. Očekuje tren kad ću podleći umoru i klonuti... I tada... Tada će me naći i...
Uvijek ista noćna mora. I uvijek isti osjećaj. Slabost. Nemoć. Paraliziranost. Uvijek ista priča... Godinama već... Prvi put sam je doživjela, okusila... I otad se s vremena na vrijeme javi... Svakog puta sve gora i gora... Svakog puta sve okrutnija i okrutnija... Bujna mašta nije uvijek dobra stvar... Postoje nevjerojatne stvari koje mogu zamisliti s tolikom lakoćom... No, ta ista mašta uspijeva rekonstruirati jedno grozno iskustvo u najsitnije detalje... Kad govorim ljudima sjećam li se samog događaja, kažem da. I mogu opisati točno što se sve događalo. Lažem. Sjećam se mutnih djelića koje nikako ne mogu povezati... Možda sam se prisilila da zaboravim, možda sam potisnula sve... No s vremena na vrijeme, svakih nekoliko tjedana, sve ionako proživim ponovno. I tada se sjećam svega...
Moje noćne more ostavljaju me uništenu, smrvljenu... Nasukanu na novom jutru, preumornu da krenem dalje, preumornu da živim svoj mali život... Kroz dan uspijevam sve nekako staviti po strani, ali kad se spusti noć... I nastane mrak... Uzaludno je bježati... Ono što me traži pronalazi me.
Šulja se, no ja ipak čujem korake... Ne želim zapati, ne, ali dan je bio dug... I već lagano tonem...
A znam... Zatvaram oči... I već se javljaju poznate slike- bijelo svjetlo, umirujuće riječi... Krvopije u bijelim kutama koje žele izrezati moju dušu. I ja se opirem i vrištim bez glasa i borim se ali... Ne mogu se micati... Ne... Molim ih da me puste na miru, no u očima im vidim... Oni nikad neće prestati... Progonit će me... Sve dok ne umrem... Možete li u snu osjećati bol??? Nekad davno u mom sjećanju ostala je i iznova se budi... I javlja se... I ja je opet osjećam, fantomsku bol otprije nekoliko godina.
I ponovo osjećam suze kako mi klize niz lice.
U jednom trenu se budim... Brišem suze, i neko vrijeme samo bespomoćno ležim... Zatim palim svjetlo i gledam se dugo u zrcalu... Moj znak... Moje prokletstvo još uvijek je tu... Dokaz da je sve bilo stvarno, da se sve dogodilo u stvarnosti...
I tako već godinama... Evo, još malo pa će biti peta godišnjica... A ja još uvijek sve proživljavam iznova i iznova... Da nema noćnih mora, zaboravila bih... Ožiljak je skoro pa izbrisan. Nitko se više i ne sjeća što je to bilo... I ja zaboravim... I onda se moji demoni ušuljaju u san i podsjete me.
Sjedim na rubu svog kreveta u plavoj pamučnoj pidžami... U krilu mi je tipkovnica i pišem o svemu onom što bih najradije zaboravila. Bojim se zaspati noćas. A previše sam ponosna da zamolim nekog da ostane uz mene... Jer svi ostali misle da pretjerujem i nitko ne razumije... A i... Postoje stvari koje ne znam opisati... Bojim se, ali hrabrost nije odsustvo straha, nego način na koji se nosimo s njim. A ja ne želim biti kukavica. I sada ću ugasiti svoje računalo, pokriti se, pomoliti prije spavanja i sklopiti oči... Možda me pronađu... Moji mali demoni. No polako jačam... I spremna sam se boriti.
Post je objavljen 12.09.2006. u 23:44 sati.