Dragi moji blogeri i blogerice... Smatrate li se izgubljenima u ovom virtualnom svijetu??? Da vam iskreno kažem, ja da... No, ja se svugdje osjećam izgubljeno... Ali... ali... Moje "stvarno" društvo je mišljenja da ovu malu blogosferu doživljavam prestvarno i preozbiljno... Možda...
Ovdje sam upoznala mnogo dragih ljudi, sklopila nova prijateljstva... Je li neko prijateljstvo manje prijateljstvo zato jer se ne odvija u "stvarnom" svijetu??? Ne... Neke ljude ovdje smatram svojim prijateljima... I stalo mi je do njih. Jesu li moji osjećaji manje stvarni zato što sam ih u stvarnosti ne poznajem???
Moje "stvarne" prijateljice misle da je ovo samo još jedan način na koji bježim, još jedna stvar kojom blokiram sve ono realno... Možda imaju pravo... Ovamo pribjegavam kad se osjećam loše... Ovdje se osjećam sigurno... Kao Athropa sam samopouzdanija, pametnija, jača... Athropa je druželjubivija od mirne i povučene, sramežljive Marine...
Zapravo, ne znam ni sama zašto ih razdvajam kao dvije osobnosti... Ja jesam i jedna i druga... Samo se ostvarujem na dva različita načina... Dok pišem, slobodnija sam i iskrenija... Nema strahova da ću reći nešto glupo, da ću biti ismijana, neprihvaćena ili odbijena... Dok u stvarnosti imam tisuću strahova... Čak i sa ljudima koje volim ne mogu biti ja do kraja... Postoje stvari koje nisam sposobna izreći i vjerojatno nikad neću imati tu sposobnost... No napisati... Riječi, pisane riječi moje su igračke... Njima mogu izraziti mnogo više... Bez potrebe za pretvaranjem i glumljenjem... Zapravo, ovdje napisane riječi možda su stvarnije od svih onih koje sam izrekla. Ovdje me nije strah reći što mislim ili osjećam...
Ne mogu reći da zamjeram svojim frendicama što mi to predbacuju... No rado bih da su mi sve to lijepo i pošteno rekle u lice, a ne šaputale i raspravljale u taji... Zbog toga se sad osjećam kao da sam dobila nož u leđa... Ne, nisam uvrijeđena... No povrijeđena jesam. Kao moje prijateljice, trebale bi prihvatiti i ovaj dio mene. Virtualnu Athropu.
Ovo je moj način komunikacije sa svijetom. Zašto to ne mogu prihvatiti??? Dok slušam njihove priče o subotnjim izlascima, nekim tamo dosadnim likovima, make-upu i shoppingu ne osjećam uvijek zanimanje... No čak i kad se čini da sam distancirana, slušam. A kad im ja počnem pričati o ovome, kažu da živim u zamišljenu svijetu... Žele da se vratim u ono što zovu "stvarnost"... A ja tamo nikad nisam bila i vjerojatno nikad neću. I kuda da se onda vratim??? Imam svoj mali stvaran život kojim vas neću dosađivati... I imam ovo o čemu pišem...
Zašto bilo što što nije fizičko i materijalno ne shvaćaju vrijednim i stvarnim??? A ja im ne mogu objasniti... Za vas, dragi moji blogeri i blogerice- doživljavate li me manje kao osobu zato jer me niste sreli u stvarnosti ??? Jesam li vam time manje stvarna???
Ne znam... Ne znam...
Doživljavam li ovaj virtualni svijet suviše ozbiljno???
Post je objavljen 22.09.2006. u 20:24 sati.