Jeka tisine
petak, 22.09.2006.
IZGUBLJENA U VIRTUALNOM SVIJETU...
Dragi moji blogeri i blogerice... Smatrate li se izgubljenima u ovom virtualnom svijetu??? Da vam iskreno kažem, ja da... No, ja se svugdje osjećam izgubljeno... Ali... ali... Moje "stvarno" društvo je mišljenja da ovu malu blogosferu doživljavam prestvarno i preozbiljno... Možda...
Ovdje sam upoznala mnogo dragih ljudi, sklopila nova prijateljstva... Je li neko prijateljstvo manje prijateljstvo zato jer se ne odvija u "stvarnom" svijetu??? Ne... Neke ljude ovdje smatram svojim prijateljima... I stalo mi je do njih. Jesu li moji osjećaji manje stvarni zato što sam ih u stvarnosti ne poznajem???
Moje "stvarne" prijateljice misle da je ovo samo još jedan način na koji bježim, još jedna stvar kojom blokiram sve ono realno... Možda imaju pravo... Ovamo pribjegavam kad se osjećam loše... Ovdje se osjećam sigurno... Kao Athropa sam samopouzdanija, pametnija, jača... Athropa je druželjubivija od mirne i povučene, sramežljive Marine...
Zapravo, ne znam ni sama zašto ih razdvajam kao dvije osobnosti... Ja jesam i jedna i druga... Samo se ostvarujem na dva različita načina... Dok pišem, slobodnija sam i iskrenija... Nema strahova da ću reći nešto glupo, da ću biti ismijana, neprihvaćena ili odbijena... Dok u stvarnosti imam tisuću strahova... Čak i sa ljudima koje volim ne mogu biti ja do kraja... Postoje stvari koje nisam sposobna izreći i vjerojatno nikad neću imati tu sposobnost... No napisati... Riječi, pisane riječi moje su igračke... Njima mogu izraziti mnogo više... Bez potrebe za pretvaranjem i glumljenjem... Zapravo, ovdje napisane riječi možda su stvarnije od svih onih koje sam izrekla. Ovdje me nije strah reći što mislim ili osjećam...
Ne mogu reći da zamjeram svojim frendicama što mi to predbacuju... No rado bih da su mi sve to lijepo i pošteno rekle u lice, a ne šaputale i raspravljale u taji... Zbog toga se sad osjećam kao da sam dobila nož u leđa... Ne, nisam uvrijeđena... No povrijeđena jesam. Kao moje prijateljice, trebale bi prihvatiti i ovaj dio mene. Virtualnu Athropu.
Ovo je moj način komunikacije sa svijetom. Zašto to ne mogu prihvatiti??? Dok slušam njihove priče o subotnjim izlascima, nekim tamo dosadnim likovima, make-upu i shoppingu ne osjećam uvijek zanimanje... No čak i kad se čini da sam distancirana, slušam. A kad im ja počnem pričati o ovome, kažu da živim u zamišljenu svijetu... Žele da se vratim u ono što zovu "stvarnost"... A ja tamo nikad nisam bila i vjerojatno nikad neću. I kuda da se onda vratim??? Imam svoj mali stvaran život kojim vas neću dosađivati... I imam ovo o čemu pišem...
Zašto bilo što što nije fizičko i materijalno ne shvaćaju vrijednim i stvarnim??? A ja im ne mogu objasniti... Za vas, dragi moji blogeri i blogerice- doživljavate li me manje kao osobu zato jer me niste sreli u stvarnosti ??? Jesam li vam time manje stvarna???
Ne znam... Ne znam...
Doživljavam li ovaj virtualni svijet suviše ozbiljno???
| < | rujan, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.