Jeka tisine
srijeda, 13.09.2006.
OVO NIJE MOJE VRIJEME...
Sjedim za svojim računalom kao i tisuću večeri prije... Prsti na tipkovnici, neka lagana glazba u podlozi... Promatram kako se na zaslonu nekom čarolijom stvaraju nove i nove riječi...
Danas su me misli odvele... Daleko u neka davno minula vremena. I tad shvatih- rođena sam prekasno... Vrijeme ljudi poput mene je prošlo.
Ovo vrijeme nije moje vrijeme. Nekako je hladno i užurbano... Prazno i bezdušno. Vrijeme kad su sve tajne prirode otkrivene, kad su mjesta koja nismo oskvrnuli rijetka... Vrijeme nemira. Uvijek neke krize, prijete nam razne pošasti, a mozgove nam ispiru blještavim stvarčicama i novostima iz svijeta hollywoodskog glamura... Gledam sve to i shvaćam... Ovo nikad nije bilo i nikad neće biti moje vrijeme.
Žurba, žurba, žurba... Svi su tako zauzeti, zaposleni.
Ovo vrijeme ne poštuje ljude.
I samu sebe ponekad uhvatim kako žurim, žurim... Jer ovo vrijeme je nemilosrdno i prolazi sve brže i brže... Zatim samoj sebi kažem da usporim. Ne želim jednog dana postati svjesna da mi je čitav život bio samo jurnjava bez ikakva smisla i bez ikakve ljepote.
I usporavam... Pogled okrećem nebu... Koliko puta propuštamo prekrasne stvari samo zato jer dopuštamo da nas ponese ludi ritam ovog vremena???
Danas sam uhvatila jedan savršen zalazak sunca... Na povratku iz škole, nakon naporne noći i dugog dana... Ostavio me bez riječi... Savršen, žarki krug, svojim je posljednjim snagama obojio nebo u plameno-crvenu i jarko-narančastu... Gledala sam ga kako se skriva i nestaje u sjeni jednog brežuljka negdje daleko, daleko... Volim zalaske i izlaske sunca... Uvijek me iznova očaraju... Zapravo, volim svu prirodu i uživam u njoj... Ovih dana sve jače osjećam prisutnost Jeseni... Veo magle sve češće skriva polja i šume u okolici... Još malo i dotaći će moje malo selo...
I uskoro bit će prva berba grožđa... U mislima su mi još uvijek slike iz svih prošlih berbi- puni, veliki grozdovi, njihov slatki okus, crvenkasto-ljubičasto-zeleno lišće... Odsjaj sunca na kapima rose na travi između redova... Zvuk klopoca koji odzvanja među brežuljcima... Datumi koje sam ispisala na našoj maloj klijeti... Za svaki posjet- jedan datum. Neki su već izbrisani...
Tu vrijeme staje. Vrijeme nije bitno. Nema žurbe. Nema ničega... Vrijeme prestaje... Godišnja doba prolaze, svako sa svojim ukrasima i ljepotama, no vremena nema.
Malo je mjesta gdje mogu naći mir, a ovo je jedno od takvih... I dok lutam poljima i šumarcima svog doma... Daleko od buke, asfalta i smoga... Vrijeme staje. Bar tako želim vjerovati, iako znam da i tu okrutno brzo prolazi... Sve se mijenja, sve postaje drukčije... Sve je više sivih, betonskih prostora...
Da iskreno kažem, voljela bih živjeti u prošlosti, u nekom drugom vremenu... Postoje stvari iz suvremenog svijeta za koje sam vezana, ali mogla bih bez njih...
Nedostajala bi mi ova moja tipkovnica... Možda i moj mobitel... Ali inače... Željela bih živjeti u nekom smirenijem vremenu... No, svaka vremenska epoha ima svoje probleme... Ne zavaravam se da je u prošlosti sve bilo bolje i ljepše... Samo, ovaj životni ritam...
Možda ne postoji vrijeme za ljude poput mene... Možda... Možda nikad nije ni postojalo... No ovo vrijeme je jedino koje poznajem... I koliko god ja to teško prihvaćala, ono prolazi...
| < | rujan, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.