Sjedim za svojim računalom kao i tisuću večeri prije... Prsti na tipkovnici, neka lagana glazba u podlozi... Promatram kako se na zaslonu nekom čarolijom stvaraju nove i nove riječi...
Danas su me misli odvele... Daleko u neka davno minula vremena. I tad shvatih- rođena sam prekasno... Vrijeme ljudi poput mene je prošlo.
Ovo vrijeme nije moje vrijeme. Nekako je hladno i užurbano... Prazno i bezdušno. Vrijeme kad su sve tajne prirode otkrivene, kad su mjesta koja nismo oskvrnuli rijetka... Vrijeme nemira. Uvijek neke krize, prijete nam razne pošasti, a mozgove nam ispiru blještavim stvarčicama i novostima iz svijeta hollywoodskog glamura... Gledam sve to i shvaćam... Ovo nikad nije bilo i nikad neće biti moje vrijeme.
Žurba, žurba, žurba... Svi su tako zauzeti, zaposleni.
Ovo vrijeme ne poštuje ljude.
I samu sebe ponekad uhvatim kako žurim, žurim... Jer ovo vrijeme je nemilosrdno i prolazi sve brže i brže... Zatim samoj sebi kažem da usporim. Ne želim jednog dana postati svjesna da mi je čitav život bio samo jurnjava bez ikakva smisla i bez ikakve ljepote.
I usporavam... Pogled okrećem nebu... Koliko puta propuštamo prekrasne stvari samo zato jer dopuštamo da nas ponese ludi ritam ovog vremena???
Danas sam uhvatila jedan savršen zalazak sunca... Na povratku iz škole, nakon naporne noći i dugog dana... Ostavio me bez riječi... Savršen, žarki krug, svojim je posljednjim snagama obojio nebo u plameno-crvenu i jarko-narančastu... Gledala sam ga kako se skriva i nestaje u sjeni jednog brežuljka negdje daleko, daleko... Volim zalaske i izlaske sunca... Uvijek me iznova očaraju... Zapravo, volim svu prirodu i uživam u njoj... Ovih dana sve jače osjećam prisutnost Jeseni... Veo magle sve češće skriva polja i šume u okolici... Još malo i dotaći će moje malo selo...
I uskoro bit će prva berba grožđa... U mislima su mi još uvijek slike iz svih prošlih berbi- puni, veliki grozdovi, njihov slatki okus, crvenkasto-ljubičasto-zeleno lišće... Odsjaj sunca na kapima rose na travi između redova... Zvuk klopoca koji odzvanja među brežuljcima... Datumi koje sam ispisala na našoj maloj klijeti... Za svaki posjet- jedan datum. Neki su već izbrisani...
Tu vrijeme staje. Vrijeme nije bitno. Nema žurbe. Nema ničega... Vrijeme prestaje... Godišnja doba prolaze, svako sa svojim ukrasima i ljepotama, no vremena nema.
Malo je mjesta gdje mogu naći mir, a ovo je jedno od takvih... I dok lutam poljima i šumarcima svog doma... Daleko od buke, asfalta i smoga... Vrijeme staje. Bar tako želim vjerovati, iako znam da i tu okrutno brzo prolazi... Sve se mijenja, sve postaje drukčije... Sve je više sivih, betonskih prostora...
Da iskreno kažem, voljela bih živjeti u prošlosti, u nekom drugom vremenu... Postoje stvari iz suvremenog svijeta za koje sam vezana, ali mogla bih bez njih...
Nedostajala bi mi ova moja tipkovnica... Možda i moj mobitel... Ali inače... Željela bih živjeti u nekom smirenijem vremenu... No, svaka vremenska epoha ima svoje probleme... Ne zavaravam se da je u prošlosti sve bilo bolje i ljepše... Samo, ovaj životni ritam...
Možda ne postoji vrijeme za ljude poput mene... Možda... Možda nikad nije ni postojalo... No ovo vrijeme je jedino koje poznajem... I koliko god ja to teško prihvaćala, ono prolazi...
Post je objavljen 13.09.2006. u 23:39 sati.