Oprostite mi što sam izgubljena duša... Jer je ništavilo jedino što poznajem, a bezdan moj dom... Oprostite mi što se i ne pokušavam naći, tražila sam se, tražila i u svakoj toj potrazi gubila djelić nade da ću ikad više biti potpuna. Ova mrvica koja mi je ostala slaba je, tek tanka nit koja me drži... Izgubim li je, izgubljena sam zauvjek. Oprostite mi što sam izgubljena duša.
I kad čitate ove puste riječi, čitate varke... Riječi možda jesu moje igračke, ali one nikad, nikad neće biti dovoljne da izrazim ono što je u meni. Ne postoji način da vam objasnim ili opišem... Ne, ne postoje takve riječi... Ono što čitate blijedo je, prazno i ogoljeno... Koliko god pokušavala, nikad se neću uspjeti izraziti do kraja...
Oprostite mi jer sam odmalena zagledana u nebo, jer sam težila imaginarnim stvarima poput dobrote, ljepote i ljubavi... Jer sam željela te moje budne snove...
Možda sam težila iluzijama... Idealima. Možda... Možda nikad nisam bila spremna za ono stvarno, pa sam zauvjek nestala gubeći se u mašti.
Oprostite mi jer nisam poput svih ostalih, jer ovo vrijeme nije moje vrijeme, ovaj svijet nije moj svijet i ovaj život nije moj život...
Oprostite mi jer ne znam više tko sam, ni što želim, a još manje kojim putem da krenem... Oprostite mi jer moje želje više ne postoje i jer dopuštam tami da me povuče u sebe... Oprostite mi jer je moje mjesto "negdje daleko" i moje vrijeme "bezvremenost".
Ako možete, oprostite mi sad, jer ja nisam sigurna mogu li oprostiti sama sebi. Oprostite mi jer sam tek jedna izgubljena duša...
Post je objavljen 15.09.2006. u 20:56 sati.