Jeka tisine
nedjelja, 10.09.2006.
O NEČEMU ŠTO SE ZOVE "LJUBAV"...
Noćas sam razmišljala o ljubavi... Ako postoji išta takvog... Povod: izjava mog bivšeg dragog da me još voli. I... To me nekako pogodilo. Prošla su 4 tjedna od prekida...
I reći ću vam sad što sam radila ove noći. Izašla sam van na terasu, sjela i gledala u titravi sjaj zvijezda i jasno svjetlo punog mjeseca... I reći ću vam što sam osjetila. Hladnoću. Ne mislim na fizički osjet hladnoće, mada je i toga bilo. Noć je bila vedra i svježa i hladan dodir poda moje terase i svježinu zraka osjetila sam i preko velike sive deke kojom sam bila ogrnuta i preko lagane bijele spavačice koju sam nosila... Bila je to neka unutarnja hladnoća... Nešto hladnije od bilo kakve zime...
Sada već sviće i nebo se kiti bojama bisera, sjene su počele uzmicati pred svjetlosti, a ja nisam uspjela doći do bilo kakvog zaključka.
Prva reakcija na sve bila je nostalgija. Znate, ona sjeta koja se jednostavno prišulja i nikako da je se riješite... Nostalgija za sretnijim vremenima.
No, čim sam otvorila svoje sjećanje... I pokušala u njemu vratiti vrijeme... Shvatila sam- nije sve bilo tako lijepo kao što bih željela vjerovati... Imam sklonost idealiziranju ponekad...
I odjednom mi misao pobjegne na sve one koje sam voljela. Svaki put bih završila slomljena srca... Teško mi se zaljubiti... To kod mene traje... Postoje zidine oko mog srca... I zbog toga... Teško mi je zavoljeti nekog.
Nikad nisam sanjala prinčeve na bijelim konjima i viteze u sjajnim oklopima... Nikad nisam slinila po slikama i posterima nekih tamo glumaca i pjevača... Ali maštala o ljubavi jesam. O onoj pravoj.
Možda je sve to samo izmišljotina, ta ljubav... Ali... Bila sam naivna i smatrala je silom koja spaja svemire, pokreće apsolutno sve na svijetu, ispunjava i upotpunjuje ljudsku dušu... Bila je to samo bajka... Još jedan moj budan san.
I... Bila je nešto što mi je trebalo jer... Često sam se osjećala usamljeno i nevoljeno. Zbog toga sam se i upustila u tu cijelu priču... Kad sam upoznala Ivana, bila sam u groznom stanju. Recimo, negdje na rubu živčanog sloma. I sve to mi je trebalo da preživim... Na njega sam usmjerila svu moju pažnju da zaboravim sve ostale probleme. Neko vrijeme je uspjevalo. Ali ne može se dovjeka bježati i skrivati... Kada su me moji mali demoni ponovo pronašli njega nije bilo uz mene... On je bio dalek, ne samo tijelom, nego i duhom. Nakon nekog vremena... Kad mi je govorio da me voli... Trebala sam se uvjeravati da je tako. I nakon najgoreg tjedna u mom životu... Kada sam propala u najdublju tugu, a utjehu od njega opet nisam mogla očekivati rekla sam mu... I to je bio kraj.
Prošla su 4 tjedna... Oporavljam se i za njega sam zadržala još uvijek nekoliko sjećanja i nekoliko osjećaja. Onih najljepših.
Ali ne mogu mu se vratiti jer nisam bila sretna. Naša dva svijeta bila su nespojiva... Voljela sam ga iz krivih razloga. Da ubijem usamljenost i prazninu. Volio me iz krivih razloga. Zato jer je morao nekoga voljeti.
Zora sviće... Još jedan izlazak sunca, još jedno jutro koje sam dočekala...
I opet pribjegavam mašti i sanjarim o ljubavi koja spaja svemire...
Trebala bih spavati, ali ne mogu oka sklopiti... Tamo vani negdje spava moj netko, sanjam. Možda ga još nisam upoznala ni srela... Možda i ne zna da postoji negdje neko drugo biće koje diše baš za njega. Možda... Možda...
Ne sanjam prinčeve na bijelim konjima i plavokose ljepotane. Sve mi se to čini nekako ispraznim.
Sanjam o jednoj ljubavi dovoljno velikoj da stvara nove svjetove... Ljubavi koja cijeli rane i popravlja nepravde...
Ima u meni nekih romantičarskih shvaćanja... Baš to radimo iz književnosti. Ja sam jedan od onih tragičnih likova koji daju sve u ime ljubavi a nikad je nisu upoznali... Koji vole i pate i čeznu za nečim što je nemoguće i nepostojeće...
I... Znam da ovom izjavom gubim pravo da zezam svoje frendice Doru i Josipu... Ali mijenjala bih sve prinčeve na bijelim konjima ovog svijeta za jednog Cyrana de Bergeraca. (Bez brige, Josipa, ne tvojeg.)
Nekako me fascinirao taj lik... Ovog proljeća bila sam na toj predstavi... Većina moih frendica dosađivala se nasmrt, ali ja... Bila je to priča o odvažnosti, hrabrosti, plemenitosti i pravoj, nesebičnoj ljubavi...
I sad, izmorena tijela i duše, sanjam o svom Cyranu... Još uvijek mu ne mogu vidjeti lice... Još uvijek ne znam tko je on... Ali vjerujem da postoji ondje negdje vani... I da zna da i ja postojim... Ali to su samo snovi... Snovi...
| < | rujan, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.