Marketing
O NEČEMU ŠTO SE ZOVE "LJUBAV"...
Noćas sam razmišljala o ljubavi... Ako postoji išta takvog... Povod: izjava mog bivšeg dragog da me još voli. I... To me nekako pogodilo. Prošla su 4 tjedna od prekida...
I reći ću vam sad što sam radila ove noći. Izašla sam van na terasu, sjela i gledala u titravi sjaj zvijezda i jasno svjetlo punog mjeseca... I reći ću vam što sam osjetila. Hladnoću. Ne mislim na fizički osjet hladnoće, mada je i toga bilo. Noć je bila vedra i svježa i hladan dodir poda moje terase i svježinu zraka osjetila sam i preko velike sive deke kojom sam bila ogrnuta i preko lagane bijele spavačice koju sam nosila... Bila je to neka unutarnja hladnoća... Nešto hladnije od bilo kakve zime...
Sada već sviće i nebo se kiti bojama bisera, sjene su počele uzmicati pred svjetlosti, a ja nisam uspjela doći do bilo kakvog zaključka.
Prva reakcija na sve bila je nostalgija. Znate, ona sjeta koja se jednostavno prišulja i nikako da je se riješite... Nostalgija za sretnijim vremenima.
No, čim sam otvorila svoje sjećanje... I pokušala u njemu vratiti vrijeme... Shvatila sam- nije sve bilo tako lijepo kao što bih željela vjerovati... Imam sklonost idealiziranju ponekad...
I odjednom mi misao pobjegne na sve one koje sam voljela. Svaki put bih završila slomljena srca... Teško mi se zaljubiti... To kod mene traje... Postoje zidine oko mog srca... I zbog toga... Teško mi je zavoljeti nekog.
Nikad nisam sanjala prinčeve na bijelim konjima i viteze u sjajnim oklopima... Nikad nisam slinila po slikama i posterima nekih tamo glumaca i pjevača... Ali maštala o ljubavi jesam. O onoj pravoj.
Možda je sve to samo izmišljotina, ta ljubav... Ali... Bila sam naivna i smatrala je silom koja spaja svemire, pokreće apsolutno sve na svijetu, ispunjava i upotpunjuje ljudsku dušu... Bila je to samo bajka... Još jedan moj budan san.
I... Bila je nešto što mi je trebalo jer... Često sam se osjećala usamljeno i nevoljeno. Zbog toga sam se i upustila u tu cijelu priču... Kad sam upoznala Ivana, bila sam u groznom stanju. Recimo, negdje na rubu živčanog sloma. I sve to mi je trebalo da preživim... Na njega sam usmjerila svu moju pažnju da zaboravim sve ostale probleme. Neko vrijeme je uspjevalo. Ali ne može se dovjeka bježati i skrivati... Kada su me moji mali demoni ponovo pronašli njega nije bilo uz mene... On je bio dalek, ne samo tijelom, nego i duhom. Nakon nekog vremena... Kad mi je govorio da me voli... Trebala sam se uvjeravati da je tako. I nakon najgoreg tjedna u mom životu... Kada sam propala u najdublju tugu, a utjehu od njega opet nisam mogla očekivati rekla sam mu... I to je bio kraj.
Prošla su 4 tjedna... Oporavljam se i za njega sam zadržala još uvijek nekoliko sjećanja i nekoliko osjećaja. Onih najljepših.
Ali ne mogu mu se vratiti jer nisam bila sretna. Naša dva svijeta bila su nespojiva... Voljela sam ga iz krivih razloga. Da ubijem usamljenost i prazninu. Volio me iz krivih razloga. Zato jer je morao nekoga voljeti.
Zora sviće... Još jedan izlazak sunca, još jedno jutro koje sam dočekala...
I opet pribjegavam mašti i sanjarim o ljubavi koja spaja svemire...
Trebala bih spavati, ali ne mogu oka sklopiti... Tamo vani negdje spava moj netko, sanjam. Možda ga još nisam upoznala ni srela... Možda i ne zna da postoji negdje neko drugo biće koje diše baš za njega. Možda... Možda...
Ne sanjam prinčeve na bijelim konjima i plavokose ljepotane. Sve mi se to čini nekako ispraznim.
Sanjam o jednoj ljubavi dovoljno velikoj da stvara nove svjetove... Ljubavi koja cijeli rane i popravlja nepravde...
Ima u meni nekih romantičarskih shvaćanja... Baš to radimo iz književnosti. Ja sam jedan od onih tragičnih likova koji daju sve u ime ljubavi a nikad je nisu upoznali... Koji vole i pate i čeznu za nečim što je nemoguće i nepostojeće...
I... Znam da ovom izjavom gubim pravo da zezam svoje frendice Doru i Josipu... Ali mijenjala bih sve prinčeve na bijelim konjima ovog svijeta za jednog Cyrana de Bergeraca. (Bez brige, Josipa, ne tvojeg.)
Nekako me fascinirao taj lik... Ovog proljeća bila sam na toj predstavi... Većina moih frendica dosađivala se nasmrt, ali ja... Bila je to priča o odvažnosti, hrabrosti, plemenitosti i pravoj, nesebičnoj ljubavi...
I sad, izmorena tijela i duše, sanjam o svom Cyranu... Još uvijek mu ne mogu vidjeti lice... Još uvijek ne znam tko je on... Ali vjerujem da postoji ondje negdje vani... I da zna da i ja postojim... Ali to su samo snovi... Snovi...
Post je objavljen 10.09.2006. u 05:51 sati.