Pregled posta

ATHROPA SE VRATILA...

Dragi moji…

To što ovih dana nisam bila na blogu ne znači da sam prestala pisati… Ne… Evo, ako ikoga zanima, ovdje možete pročitati što sam sve radila, što sam mislila i što me zaokupljalo sve ovo vrijeme dok me nije bilo… (pisano u intervalu od 25.8.-1.9.)

...............................................................................................................................
„ŠPANCIRFEST JE OTPRTI!!!“ (pisano 25.08.2006. u 23:32)
Prvi dan Špancirfesta, a ja već u kazni… O tomu ćemo poslije…
„Hajmo u Varaždin, jer tamo cvate ružmarin…“
Obavezno uzeti sa sobom- udobnu obuću… Zašto??? POČEO JE ŠPANCIRFEST!!! ili festival uličnih šetača u mom gradu…
Pa, prošetajte sa mnom…
Nisam ni namjeravala na otvorenje, ali eto, dogodilo se… Boljela me glava… Pa sam popila kavicu, malo živnula i odoh ja… Malo se šetati… Obuvam svoje najdraže plave tenisice i oblačim najudobnije traperice (ipak se za španciranje moram ugodno osjećati) i spremna sam… Dobro, malo sam se i sredila… Majica koja mi dovoljno dobro stoji da su se seoski kreteni zagledali u mene dok sam prolazila… Mrvica sjajila na usne… I to je to… Nije mi do hvatanja komada… (Za razliku od jedne moje frendice koja je stalno tražila pogledom- doduše, jednog posve određenog…) Ove godine hvatam dojmove…. I prve se večeri vraćam prepuna njih…
Prva stvar bila je doći do grada… Ja nisam Varaždinka… Živim u jednom malom selu nekoliko kilometara od grada… To znači- prije šetnjice mala vožnjica od 7-8 kilometara na biciklu…
Moja pratnja- dvije jako dobre frendice- blizanke Dora i Josipa te njihova mala sestrica Mihaela… Sve tri lagano otkačene… Ali to je dobro… U dobrom društvu se osjećam dobro…
Unatoč gužvi… Grad je prepun, toliko ljudi… Odredište: Starac iliti Stari grad, utvrda u blizini centra, ujedno i omiljeno okupljalište mladih moje generacije, zbog izoliranosti (unatoč tomu što je u centru) i obilja skrovitih mjesta… Mjesto idealno za mlade zaljubljenike i skupine polupijanih srednjoškolaca… No danas- srce mog grada…



Tisuće Varaždinaca i ljudi iz okolice, turista i slučajnih prolaznika sjatilo se na bedeme… Čekaju onaj tren… Kada će ovo ludilo početi…
Moram priznati da je početak bio malčice dosadan… Neki folkloraši iz Poljske su svirali i plesali na bini, a ja i moje pratilje smo smišljale kako da ih maknemo otud (zamišljamo minobacače, katapulte i slične stvarčice)… Što si mogu kad ne volim baš folklor!!! A imala sam i dosta istomišljenika (iz publike oko mene se čulo: „Nemojte im pljeskati, samo budu duže ostali…“)… A prokleti Poljaci zbilja nikako da se maknu… Mogu reći da sam skoro poludjela čekajući onaj tren… Kad su se na bini pojavile službene osobe- gradski notar i sva njegova pratnja te naš gradonačelnik osjetila sam neizrecivo olakšanje… Cijela ceremonija je bila zapravo duhovito smišljena… Kratka (hvala Bogu)… I uz uzvik tisuću ljudi okupljenih „Špancirfest je otprti!!!“ počeli su vatrometi… To sam zapravo došla vidjeti… Priznajem, možda sam malo piromanka… Volim se igrati s vatrom… I ona u bilo kakvom obliku izaziva u meni oduševljenje… A tek vatrometi!!! Magični plameni cvjetovi na nebu… Tko bi odolio!!! Gledam… Zadivljeno… I želim poletjeti u nebo i loviti iskre koje nastaju… Zvijezde iznad mene… Lokacija je savršena… Točno iznad stare utvrde koja utjelovljuje povijesni identitet mog grada… Gledam iskre u čarobnoj igri… Šare… Boje… Tragovi dima šaraju nebo… I svjetla… To je magija.
Eh, da je još uz mene bila prava osoba… Netko… Da zagrljeni gledamo tu čaroliju i divimo se… Odmahujem glavom. Tek sam izašla iz jedne veze… On nije bio „onaj pravi“. Sve više sumnjam da i postoji taj netko za mene…
Usredotočujem se opet na svjetla na nebu… Ali ovaj put postoji i ta neka sjeta… Čežnja.
Nakon vatrometa odvela sam Josipu na malo kulturnog uzdignuća… Jedan od programa koji me zanimao od početka bio je Komedijafest… U galeriji palače Sermage… Otprije me zanima kazalište… Dosta ga posjećujem… Ima nešto… U tim daskama koje život znače…
Imale smo sreće, jako puno sreće… Budući da nismo kupile karte prije, bile smo jedne od zadnjih koje su uspjele nabaviti ih neposredno prije predstave… Večeras je to bila jedna mala komedijica koja se zove Skupština i to njezina stota jubilarna izvedba… Smijale smo se do suza, i Josipa i ja… Ljubo Kerekeš (inače glumac varaždinskog HNK) u ulozi cigana Oršoša… Urnebes… Umirale smo od smijeha na svaku gestu i repliku… Zadivljujuće je to kako jednom kretnjom ili izrazom lica (a još više duhovitim dosjetkama) može natjerati čovjeka da se smije do boli…
Smijeh… smijem se od srca… iz dubine svoje osobe… Ovo mi je trebalo. Još kako… (Oni koji me čitaju nešto duže to i znaju…) Tijelo mi dršće od provala smijeha, brišem suze, stavljam ruku na usta da prikrijem svoje cerenje… I osjećam radost…
Katarza… Doista se osjećam pročišćeno od svih mojih žalosti, tuga i briga… Zaboravljam… I jednostavno se smijem… Zabavljam se.
Noć je vedra i prilično hladna… Tu i tamo pogled mi opet bježi zvijezdama…
Kad sam se vraćala doma prekršila sam limit za nekih 45 minuta (bila sam dogovorena s svojima da se nađemo u gradu) zbog predstave… Zamislite, nisam ni piće u gradu popila… Nije bilo vremena… Nisam stigla ni štandove pogledati… Budem sutra… Ako me budu pustili, naravno. Prvo što mi je stara rekla dok me vidjela da dolazim je da sutra nema izlaza… Ili ipak… A vidjet ćemo…

...............................................................................................................................
NEKOLIKO ŠPANCERAJA PO GRADU… (26.8.-28.8.)
Ovih dana nije se događalo ništa toliko interesantno, ali… Ipak ću napisati nešto… Nešto malo sam šetala… (Makar ne toliko koliko sam željela, planove mi je malo poremetila kiša.) Nekad sama, nekad s prijateljicama… Tu i tamo uhvatila sam neki ulični program ili predstavu… Uživala u glazbi uličnih svirača…
Kad sam išla s frendicama više smo žurile i razgovarale, ili pak smo išle na kavu u naš omiljeni kafić…
Zato više volim šetati sama. I tako sam otišla u grad bez ikakvog društva… Uzela nešto vremena. Bez žurbe. Bez ičega što bi me ometalo. I krenula… Onako, lagana šetnjica… Gledala sam sve oko sebe, divila se šarenilu i raskoši mog grada…
Stare, povijesne ulice ispunjene su raznim štandovima na kojima se mogu naći najraznovrsnije sitnice koje su (više-manje) povezane s poviješću i starim zanatima mog grada… Dobro, neki su čista komercijala, što baš ne volim… Ali neki… Štandovi s starinama i antikvitetima… Neobičnim nakitom… (Iako nikakav nakit ne nosim…) Naravno da sam zastala i na štandu s tradicionalnim jelima. Poslije i kod medičara… Slaba sam na medenjake… Stari verglaš je svirao jednu od dobro poznatih melodija svakom varaždincu… (Već tri dana jašem ja z Varaždina…) Negdje nešto dalje, svirao je i jedan ulični glazbenik s harmonikom… A ja sam hodala usred toga svega i jednostavno promatrala. Upijala.
Moram priznati da mi je jedna ulica najdraža. Zbog toga nikad ne idem u nju s društvom, želim sadržaju te ulice darovati nepodijeljenu pažnju… Uska ulica. Sadržaj: slike… Umjetnost me interesira u bilo kojem obliku… No slikarstvo… Na to sam oduvijek bila slaba. Ponekad mogu u neku sliku buljiti satima. Nekad analiziram. Tražim poruku. Smisao. A neki put samo uživam u ljepoti podastrtoj preda mnom. Ponekad analiza upropasti sve. One najljepše stvari u životu je bolje prihvatiti, diviti im se, uživati u njima, ali bez previše pitanja…
Dakle, slike… Prolazim kroz tu ulicu… A ondje šarenilo… Sve moguće tehnike… Akvareli… Ulja na platnu… Ulja na staklu… Olovka… Sve i svašta. Razne teme. Krajolici… Portreti… Mrtve prirode… A ja prolazim… Kakvo je samo umijeće trebalo da nastanu neke od tih umjetnina!!! Jedan slikar radi na ulici… Slika mrtvu prirodu… Gledam ga kako miješa boje i kako nekom magijom prenosi ono ispred njega na prazno, bijelo platno…
Ponekad sanjam da bih i ja mogla imati takav život… Napustiti sve obaveze koje me čekaju… I crtati (moja tehnika je olovka)… Crtati ono što vidim. I ono što osjećam… Nažalost, nemam ni dovoljno talenta ni hrabrosti za nešto takvog… Ali ponekad sanjarim…
Prolazim dalje… Starim ulicama… Pitam se koliko se generacija ljudi prije mene kretalo ovim putem… Šetalo. Poput mene… Povijest mog grada može se vidjeti na svakom koraku… Palače u stilu baroka i rokokoa… Crkve… Stare kuće… Koliko je ljudi proživjelo svoje živote u njima… Tih ljudi više nema… Ali svjedoci na neka davna vremena ostali su…
U mojim mislima me prekida buka… Još jedan od uličnih programa… No ne želim prilaziti jer… Jednostavno, previše je ljudi… Danas izbjegavam gužve. Pa odlazim kroz glavni gradski trg pa kroz dobro mi poznatu ulicu (onu u kojoj mi je škola) do mira gradskog parka… Ondje se zadržavam nešto duže. Mir i tišina mi gode… Smiruju me…
Oblačno je, ali ipak, dan je lijep… Jedan dan tik pred kraj ljeta… Osjećam kako jesen dolazi… Joj, još malo i počinje mi nastava… Koliko je s nestrpljenjem očekujem, toliko bih i da nikad ne dođe…

...............................................................................................................................
PAR KONCERATA i BIVŠE LJUBAVI (pisano 30.8.2006. u 00:47)
Jedan večernji izlazak s društvom i dva koncerta… Prvi grupe Meritas… (Zbilja su zakon.) Drugi Massimov. (Ima nevjerojatan glas…) Jedan neposredno nakon drugoga… Sa mnom su bile Dora, Josipa i Sunčana… Oba koncerta su bila dobra… Zapravo, i više od toga… Zabavila sam se… Malo sam pjevala, malo se derala iz sveg glasa, malo zezala… I tako… Ponašala sam se kao tipična tinejdžerica… I ja to znam. Ponekad…
Ali… ali…
Sve je bilo u redu dok nije netko naišao. Ne vjerujem da je netko čitao baš prve tekstove… U biti, da sve malo sažmem, prije 1 godinu postala sam zaluđena jednim maturantom koji me baš i nije primjećivao… Nisam čak bila ni zaljubljena u njega. Željela sam vjerovati da jesam. Ali ne. Tek sad kad sam ga ponovo vidjela shvatila sam to… Zanimao me, to da. Ali samo zbog toga jer je bio najbolji u jednom od mojih područja (moji znanstveni interesi…)… Ali nešto mi je kod njega uvijek smetalo… On je tako hladan. Na sve. Uopće ga ništa ne oduševljava… Gledam ga… (Čak ne nosi jednu od svojih karakterističnih kariranih košuljica, ali mu je zato duga kosa svezana na uobičajen način…) I ne shvaćam što sam vidjela u njemu. 3 mjeseca nisam ga se sjetila... U tom razdoblju započela sam vezu na daljinu s Ivanom i prekinula istu… (Cijelu priču, ako ste me i prije čitali, znate. Ivana JESAM voljela, na neki svoj ludi način… No ne onoliko koliko je bilo potrebno da ostanemo zajedno.) I sad se pitam što je to zapravo bilo. Neki dan sam mu poslala poruku da mi je žao ako sam bila bezosjećajna i neka mi oprosti zbog toga. Jesam li to trebala učiniti??? Ne znam. U tome trenu činilo mi se da sam morala… Nikad ga nisam željela povrijediti… Nije on kriv jer sam ja… ovakva kakva jesam.
Malo sam analizirala samu sebe. Ne činim to baš često… Zbog toga što su moje analize gotovo uvijek točne… I zaključila sam sljedeće- nisam sigurna jesam li IKOGA voljela onoliko koliko sam mogla… Nikoga nisam voljela punim kapacitetom svog srca jer si to nikad nisam dozvoljavala. Moj obrambeni mehanizam je jednostavno previše učinkovit da bi dozvolio nešto takvog… Uvijek sam birala one nedostupne, izgubljene slučajeve… Potom bi se uvjerila da ih volim. I u trenu kad bi nešto postalo moguće, kad bi postojala mogućnost da me ta osoba zavoli i da ja ljubav uzvratim, izgubila bih interes ili maknula tu osobu iz svog života po hitnom postupku. Strah da ću biti povrijeđena je u bazi svega, čini mi se. I evo, to je zapravo razlog mojeg nedavnog prekida.
I više ne želim tako… Morat ću malo poraditi na svojoj (ne)mogućnosti emocionalnog vezanja…
Sad sam se malo udaljila od teme španciranja i koncerata… Opet sam u kazni, samo to ću još napisati…

...............................................................................................................................
STANJE OPĆE BEZVOLJE (30.8.-31.8.)


Ne znam kako i zašto, ali opet sam u fazi sivila… I sve, apsolutno sve mi je ravno… Još jednom (kao bezbroj puta prije ovog ljeta) sam se zatvorila u svoju sobu… Prekrila se dekom i jednostavno sakrila od čitavog svijeta što me čeka vani… Ovdje se osjećam sigurno. Ovo je moj mali svemir… Kada vanjski svijet postane prevelik i prebučan, ovo je moje utočište… Puštam si neku laganu glazbu (kombinacija Balaševića, Gibonnija i nešto malo Parnog Valjka…)… I osjećam se umorno… Vani su sivi oblaci… I u meni… Jesen dolazi, gotovo da čujem svaki njen korak… Bojim se da neće doći ona zlatna, bajna i raskošna jesen, nego ona bezbojna i bezlična… Još malo i vračam se u svoju staru dobru školsku klupu… Pitam se jesu li igdje ostali moji tragovi, moji mali crteži, oznake da sam bila ondje… Da sam postojala kao jedna od tisuća i tisuća koji su prošli kroz moju školu… I… Jednom ću biti zaboravljena. Od svih… Prije tjedan dana imala sam taj razgovor s nekim… Rekla sam da se ne bojim zaborava… Je li to bila istina??? Nisam baš sigurna. Nisam toliko zanimljiva i nezaboravna da bi me se trebalo pamtiti… Nisam osoba koju se pamti… Lako me prepoznati, jer se uvijek malo izdvajam… (Danas su mi vlastiti roditelji rekli da sam čudna.) Ali zapamtiti me… Malo teže. Osobito u stvarnosti… Prema ljudima koje ne poznajem sam zatvorena i nekomunikativna. To znači da u nepoznatoj okolini i s nepoznatim ljudima mogu proći dani a da ja ne progovorim ni riječ… Izdvojim se… Izoliram.
I jedino po čemu mogu biti zapamćena je to što sam bila daleka… U nekom drugom svijetu… Ne volim velika društva. Moram priznati da se ponekad i u svojoj ekipi osjećam neugodno… Previše nas je. Osam (Julija, Dora, Vida, Josipa, Svjetlana, Mateja, Martina i ja). Cure su zakon. Sve. Ali ja sam osoba za jedan na jedan. Dvije-tri osobe u svojem društvu mogu podnijeti… Ali više od toga… Ne znam jesu li to moje prijateljice shvatile… Izvan tog društva imam samo još dvije frendice… Acu, najstariju moju frendicu koja više od desetljeća trpi moje gluposti… I moju kumicu Ivančicu…
I unatoč tomu što mi društvo baš i nije malo, većinu vremena provodim sama. Vlastitim izborom. Samotnjakinja sam otkad znam za sebe i takva ću vjerojatno ostati dok ne umrem. Mir je ono što mi najviše treba… Tišina… Ne volim buku i gužvu… Jedan od razloga zbog kojih rijetko izlazim…
Spas nalazim u knjigama… I svojoj mašti…
Sada i u blogu…
I kad pišem sam slobodnija… Otvorenija… Iskrenija… Kad pišem ja sam prava ja… Nemam potrebu kamuflirati se i praviti se da sam nešto što nisam. Nemam potrebu navlačiti jednu od maski koje svakodnevno nosim u svijet… Ovo sam ja. Ovo što upravo čitate… Vjerovali ili ne, vi koji ovo čitate poznajete me bolje od nekih ljudi koji me znaju godinama…
Kada sam sretna, s vama dijelim svoju sreću. Kada sam tužna, dajem vam da vidite moju žalost… A kad sam bezvoljna, kao danas… Dobivate bezvoljnost…
A danas sam zbilja takva… Gotovo toliko da sam razmišljala da uopće ne ustanem iz kreveta… Nisam mogla naći razlog… Cijeli dan se vučem okolo u istoj odjeći u kojoj „spavam“ (jer me nesanica još uvijek muči)- crnoj širokoj trenirci i još široj crnoj pamučnoj majici… I podočnjaci su izbili na vidjelo… Pokušavam smanjiti malo kavu, svela sam se na jednu dnevno jer znam da ću, kad mi počne nastava, udvostručiti ili utrostručiti dozu… Moji su doznali da ne spavam… Samo ne znaju koliko često…
Možda mi treba samo malo sna za bolje raspoloženje…
Ali sumnjam da bi i to funkcioniralo… Kad sam ovakva, ništa me ne veseli… Našla sam neki dan u knjižnici jednu jako dobro knjigu (još uvijek sam na Koontzu, knjiga se zove „Odd Thomas“)… Ima ubitačan kraj… Potresan… I jednostavno sam se bezveze rasplakala zbog obične knjige… Nekad se zbilja previše uživim… Poistovjetim.
Ali da sam danas čitala taj isti kraj… Ne bi bilo nikakve reakcije. Rekla bi da je knjiga dobra i sve, ali ne bih pokazivala nikakve emocije… Raspoloženje mi je poput vlakića smrti… Čas me nešto oduševi toliko da sam negdje u neizrecivim visinama… Trenutak kasnije slijedi pad. I to jako, jako duboko. A danas… Na ravnici sam… I sve je tako bezbojno i prazno. A ja sam iznutra toliko šuplja da gotovo mogu čuti jeku… Odsustvo bilo čega… Emocionalni vakum.
Nije ovo depresija… Nisam žalosna. Ali ne mogu reći ni da sam sretna. Jer nisam.
I… Ne želim ništa. Nema želja. Nema nada. Nema snova.
Želim samo biti sama i da me svi ostave na miru…
Samo to…
Ne znam zašto ovo pišem… Možda ako ovo podijelim s nekim bude lakše… Možda istjeram ovo sivilo iz sebe… Jer, ovo me guši… Ako ovako nastavim (a sve češće sam ovakva) pretvorit ću se u biljku.
Ne želim da me se spasi… Ne vjerujem da će netko samo mahnuti čarobnim štapićem i da ću od toga odmah biti bolje… Da ću se opet osjećati ispunjeno… Dovoljno sam stara da znam da to tako ne funkcionira…
Izvući se moram sama… Ma, uvijek sam se izvlačila sama… I sad moram…
Sutra je novi dan. Znam da je život kratak i da je glupo ovako gubiti to dragocjeno vrijeme koje imam… Ali sad mi je ovo na neki način potrebno…
Možda sutra opet oživim… Ove faze nikad ne traju baš predugo… Ipak, osjećaj nepotpunosti me prati čak i u trenu kad sam najsretnija…
Gdje li je taj dio koji nedostaje???

...............................................................................................................................
JOŠ MALO I… (pisano 1.9.2006. u 13:17)
Još malo i ovim praznicima je kraj… Danas ujutro sam bila na kavi s Julček i kaže mi ona: „Danas je zadnji dan.“. Vikend ne smatra praznicima… Na što li sam potrošila ova tri mjeseca???
Od ponedjeljka više nisam samo Athropa… Od ponedjeljka sam _ _ _ _ _ _ _ _ _, učenica trećeg razreda Prve varaždinske gimnazije… Smjer: opći. U prijevodu: izgubljena duša. Još jedna od onih koji su željeli odgoditi onu važnu odluku (što će u životu biti) za nekoliko godina… Imala sam dovoljno sreće i dovoljno dobre ocjene da upadnem… Održavam se ovdje… I više nego dobro… Moj prosjek u prvom razredu bio je 4.86, u drugom 4.94… Iako se ne smatram štrebericom i ne učim koliko bih trebala… Izvlačim se na kreativnost i matematičku logiku… Volim učiti nove stvari… Ali štreberaj ne volim. To ne.
I… Nemam pojma kud ću dalje… Nemam pojma kako bi moj život za par godina trebao izgledati. Izgubljena duša… Postoji službena verzija priče koju govorim ljudima da me puste na miru. A ta je: Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu, smjer: kemija. Ali… Nisam baš sigurna da to doista želim… To je tek toliko da umirim svoje doma… Znam da je obrazovanje važno. Svjesna sam toga. I fakultet je ono što želim. Ali… Koji???
Imam puno različitih interesa. Zanimam se za umjetnost, kulturu, pisanje, ali sam jednako dobra i jednako me zanimaju prirodne znanosti (matematika i kemija, fiziku prezirem iz dna duše). Još dvije godine i morat ću donijeti odluku… Reći: „Ovo želim biti u životu. Ovo je moja budućnost.“. Ali kako??? Oduvijek sam imala problema s velikim odlukama. Zapravo i s malima… A ovo je jako važno… O toj jednoj odluci će mi ovisiti ostatak života…
Studirati mislim. Znam to još od nižih razreda osnovne. Želim biti obrazovana i pametna… Danas je to veoma važno… Sve je u znanju… Informacijama… Vidjela sam alternativu koja mi se nudi… Nitko u mojoj obitelji još nema fakultet… Ne želim čitav život biti šljakerica… I neću to biti. I ne želim ovisiti o nikomu. Želim biti što više samostalna… Slobodna.
Ne čeznem za novcem ili slavom… Nisam nikakav materijalist… Ne volim biti u centru pažnje… Ali situirana bih željela biti… I htjela bih učiniti nešto po čemu ću biti zapamćena… Želim pridonijeti napretku… Želim učiniti nešto revolucionarno… Ostaviti trag na ovom svijetu… Znak da sam postojala. I da sam učinila nešto značajno… A ne samo prošetala kroz ovaj život… Malena i beznačajna…
Ponekad gledam ljude u mom razredu. I mojoj školi. Svi odreda mladi i perspektivni, svijetle budućnosti… Zovu nas budućim intelektualcima… Učimo stvari koje nam vjerojatno nikad neće trebati, ali ih je dobro znati… Toliko da se možemo praviti važni u društvu… Imamo znanje, no znanje koje u svakodnevnom životu teško možemo koristiti… Ništa konkretnog. Ništa određenog… Hrpa informacija… Koje su ponekad potpuno beskorisne…
Čak i kad završim srednju, ja neću imati neko zanimanje i zanat… Ove 4 godine su samo pripreme za ono pravo. A to je fakultet.
I tako se trudim i trudim, gradim svoju budućnost, težim nečemu a uopće ne znam što je to…
Izgubljena duša… Zajedno s tisućama mojih kolega gimnazijalaca diljem cijele zemlje…
Mnogi od nas neće uspjeti… Vidjela sam već to… Mnogi su se slomili i odustali… Ponekad sam i ja mislila da više ne mogu dalje… Vidjela sam one kojima je jednostavno prestalo biti stalo… Maleni postotak nas na kraju će postati ono što bi trebali biti…
Kad se sjetim prošle školske godine… Bilo je teško… Ponekad mislim da su svi bolji i pametniji od mene… A idem u razred s jako puno pametnih ljudi… Biti najbolji-to je težnja. A meni se čini da nikad neću biti dovoljno…
Imam malih problema s pamćenjem… Nisam sposobna naučiti neke definicije napamet i ne mogu reproducirati od riječi do riječi ono što sam učila iz knjiga… Mnogi to mogu… Zavidim im nekad. Zato se trudim učiti s razumijevanjem… Često improviziram… I u dosta slučajeva se izvučem… Trudim se razmišljati o svemu što radimo u školi… Tako je, kažu, najbolje… Ali nastavnici (neki) vole dobivati odgovore naučene napamet… Nekad mi se čini da nas samo zatrpavaju novim i novim podacima, jer program je težak i program je opširan, a vremena i sati malo. Teško je to pohvatati a još teže shvatiti sve to…
Selekcija. Uspijevaju najbolji i najpametniji.
Imam osjećaj da će mi ponekad mozak izgorjeti… Previše je svega… Jednostavno previše…
I imam komplekse kad se uspoređujem s drugima. Jako puno kompleksa.
Bojim se neuspjeha… Svaka loša ocjena može me izbaciti iz takta… I tada se pitam želim li uopće tako dalje.
Ali ja sam birala ovakvu budućnost i znala sam da neće biti lako… I ja se moram boriti i ustrajati… Ništa u životu nije lako…
Znam da mi je vjerojatno lakše od nekih mojih vršnjaka koji su već sad maturanti i koji će iduće godine već imati posao… Svatko nosi svoj teret…
I ne žalim ni za čim… Nikad nisam ni pomislila da bi mi bilo bolje da sam u nekoj drugoj školi… Ovo mjesto izgubljenih duša… moje je mjesto.
Ali odluku ću polako morati donijeti. Što prije… Jer, još malo i… Vrijeme će isteći…

Post je objavljen 02.09.2006. u 23:55 sati.