Još jedna noć je preda mnom... Noć... Toliko sam već noći probdjela i toliko ih dobro poznajem... Gotovo da sam noćno stvorenje, sestra šišmišima i sovama... Noć... Kada sunce zađe, budi se neki drugi svijet... Jednako pun života kao i onaj dnevni... Samo što je ovaj puno nježniji i tiši... Gotovo krhak... Noću je svaki trag svjetlosti primjetljiviji i jači, a svaki zvuk stostruko glasniji... Upravo noću na vidjelo izlaze stvari koje za dana skrivamo... Noć pruža svoje okrilje... Dobar je prijatelj, tiho prošaptane tajne i prigušene suze ona neće otkriti nikomu... Zavit će ih svojim tamnim plaštem... Tako da ih nitko ne vidi i ne čuje... Noću je sve ono što osjećam jače, neometano bukom i tisućama drugih "dnevnih" stvari... Noću nemam kud pobjeći od same sebe. No to ionako ne želim više... Nema bježanja... Vrijeme je da se upoznam i prihvatim.
Noć... Tajnovita... Mistična...
Još jedna noć. Do zore još su sati... U međuvremenu... vladavina sjenki... Nisu sjene uvijek loše i zlonamjerne... No uvijek su tajanstvene... Tiho se šuljaju po mojoj sobi... Šutljive sjenke...
Još jedna noć... Bilo ih je na tisuće baš poput ove... No, ipak, u svakoj ima nešto posebno.
Ova... Jedna hladna, kišna noć tik pred početak jeseni... Jedinstvena... Sad, u ovom trenu nastaju neki neponovljivi snovi koji će izblijediti s prvom naznakom zore... Sad, u ovom trenu... Ljudi sanjaju...
Ova noć možda pruža zaklon nekim ljubavnicima... Ova noć možda je u znaku tajnovitih susreta...
Ova noć- još jedna pozornica života... Jer život ne prestaje noću... Samo dobiva drugu dimenziju... U snovima.
Snovi... Oduvjek su me fascinirali, možda zbog razloga jer se kod mene javljaju tako rijetko... Volim slušati priče ljudi koji govore o svojim snovima... Tako upoznajem njihove najskrivenije želje, osjećaje i strahove... Tako upoznajem njih...
A ja bdijem... Kao i tisuću noći prije... U svojoj maloj sobici, posve sama... Voljela bih da je netko tu... Da mi skrati ove duge sate... Čak i meni, navikloj na mrak, neki put je teško prolaziti kroz ove duge sate do zore... Već prisustvo drugog ljudskog bića... Pa makar uspavanog... Volim gledati ljude dok spavaju. Proučavam svaki njihov pokret, svaki dah... I zamišljam što sanjaju...
Moji snovi su budni. Maštarije... Mogu se javiti usred bijela dana, no isto tako im pribjegavam u kasne sate... Zapravo, svaki put kad zatrebam sigurno utočište... Tu je moja mašta.
Sanjarit ću i ove noći...
Ponovo... Kao i tisuću noći prije...
Dok će svi ostali sanjati... Sanjati pod velom ove prekrasne noći...
Post je objavljen 19.09.2006. u 23:57 sati.