Jeka tisine
nedjelja, 17.09.2006.
OD DANAS STAVLJAM SMJEŠAK...
Od danas stavljam smješak na ovo umorno lice, dosta mi je već tugaljivih izraza i izgubljenih pogleda. Dovoljno je bilo bezvolje i tuge. "Dosta!!!" kažem sama sebi. Rođena sam da se borim, a ne da dopuštam da me svaka sitnica pokosi... Mogu preživjeti dosta toga, zapravo, puno stvari sam već doživjela i preživjela. Možda sam izgubila poneki djelić sebe, možda sam bila ranjena i slomljena, no to definitivno nije razlog da se više skrivam i očajavam. Sad ću skupiti sve ono što je od mene ostalo u jednu cjelinu i početi ću živjeti, jer ovo zadnjih tjedana nije bio život... Od danas se radujem svakom novom jutru, iako možda nosi neke nove probleme... Od danas uživam u svakoj maloj sitnici kojom me ovaj život blagoslivlja... U svakom dahu, svakom otkucaju srca i svakoj misli... U svemu što vidim, svemu što čujem, osjetim, i najviše svemu što jesam. Od danas stavljam smješak na svoje lice, ako budem izgledala sretno, možda postanem sretna.
Ovo jutro me našlo zdrobljenu i umornu. Od dana sakrila sam se ispod sivog pokrivača... No, neću to više činiti... Nema više skrivanja. Nema više umora. Nema. Od danas postoji neka druga, jača ja.
Moja prijateljica podsjetila me na neka lijepa, no i na neka teška vremena koja smo preživjele zajedno. Podsjetila me da, ako želim, mogu rušiti svjetove i stvarati nove. Podsjetila me da postoje stvari zbog kojih je život lijep... I koje čine ovaj svijet lijepim... Stvari koje propuštam jer ne dopuštam sebi da živim i da budem dio ovog svijeta. Ne želim više tako. Ne želim više...
Ne želim više sivilo, očaj, neuklapanje i suze na mom jastuku. Ne želim više biti sama za sebe, sama sebi dovoljna. Želim živjeti, želim voljeti... Želim... želim...
Znam, neće biti lako. Toliko sam dugo tonula da pravu sreću gotovo i ne poznajem... No stavljam smješak, to je prvi korak... Zaboravljam sve loše što je bilo. Mičem mračne misli iz moje glave...
Radujem se... Radujem se novom sutra...
Učim kako opet voljeti samu sebe, jer to je preduvjet da mogu voljeti druge. Znam da sam nesavršena i manjkava... Znam da imam previše mana. Na tome ću poraditi.
Gledam svoj odraz u zrcalu. To sam, dakle, ja. To su crte mog lica i linije mog tijela... Postoje stvari koje mi se ne sviđaju, no ne postoji nijedna stvar koju bih mijenjala... Na taj odraz ću se morati priviknuti... Sve dok i njega ne zavolim...
I danas mi se sviđa moje ime... Za sve one koji to ne znaju, zovem se Marina. Slušam pjesmu po kojoj sam dobila ime... Tu pjesmu nisam baš previše voljela, iako je pjeva moj omiljeni pjevač (Balašević). No danas... Danas obožavam tu pjesmu. Tužna je i srcedrapreljna... No ipak je volim.
Danas prihvaćam svoja ograničenja i ne opterećujem se više zbog njih. Danas okrećem pogled prema onom velikom svijetu vani. Dugo će trebati vremena i mnogo truda da ponovo postanem dio njega, no to je ono što želim.
Danas živim.
Nekad davno znala sam što znači "sreća". Vrijeme je da to ponovo naučim... Zato, dragi moji prijatelji, stavljam smješak na svoje lice...
Jedan smješak... Za sve vas... :-)
| < | rujan, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.