Od danas stavljam smješak na ovo umorno lice, dosta mi je već tugaljivih izraza i izgubljenih pogleda. Dovoljno je bilo bezvolje i tuge. "Dosta!!!" kažem sama sebi. Rođena sam da se borim, a ne da dopuštam da me svaka sitnica pokosi... Mogu preživjeti dosta toga, zapravo, puno stvari sam već doživjela i preživjela. Možda sam izgubila poneki djelić sebe, možda sam bila ranjena i slomljena, no to definitivno nije razlog da se više skrivam i očajavam. Sad ću skupiti sve ono što je od mene ostalo u jednu cjelinu i početi ću živjeti, jer ovo zadnjih tjedana nije bio život... Od danas se radujem svakom novom jutru, iako možda nosi neke nove probleme... Od danas uživam u svakoj maloj sitnici kojom me ovaj život blagoslivlja... U svakom dahu, svakom otkucaju srca i svakoj misli... U svemu što vidim, svemu što čujem, osjetim, i najviše svemu što jesam. Od danas stavljam smješak na svoje lice, ako budem izgledala sretno, možda postanem sretna.
Ovo jutro me našlo zdrobljenu i umornu. Od dana sakrila sam se ispod sivog pokrivača... No, neću to više činiti... Nema više skrivanja. Nema više umora. Nema. Od danas postoji neka druga, jača ja.
Moja prijateljica podsjetila me na neka lijepa, no i na neka teška vremena koja smo preživjele zajedno. Podsjetila me da, ako želim, mogu rušiti svjetove i stvarati nove. Podsjetila me da postoje stvari zbog kojih je život lijep... I koje čine ovaj svijet lijepim... Stvari koje propuštam jer ne dopuštam sebi da živim i da budem dio ovog svijeta. Ne želim više tako. Ne želim više...
Ne želim više sivilo, očaj, neuklapanje i suze na mom jastuku. Ne želim više biti sama za sebe, sama sebi dovoljna. Želim živjeti, želim voljeti... Želim... želim...
Znam, neće biti lako. Toliko sam dugo tonula da pravu sreću gotovo i ne poznajem... No stavljam smješak, to je prvi korak... Zaboravljam sve loše što je bilo. Mičem mračne misli iz moje glave...
Radujem se... Radujem se novom sutra...
Učim kako opet voljeti samu sebe, jer to je preduvjet da mogu voljeti druge. Znam da sam nesavršena i manjkava... Znam da imam previše mana. Na tome ću poraditi.
Gledam svoj odraz u zrcalu. To sam, dakle, ja. To su crte mog lica i linije mog tijela... Postoje stvari koje mi se ne sviđaju, no ne postoji nijedna stvar koju bih mijenjala... Na taj odraz ću se morati priviknuti... Sve dok i njega ne zavolim...
I danas mi se sviđa moje ime... Za sve one koji to ne znaju, zovem se Marina. Slušam pjesmu po kojoj sam dobila ime... Tu pjesmu nisam baš previše voljela, iako je pjeva moj omiljeni pjevač (Balašević). No danas... Danas obožavam tu pjesmu. Tužna je i srcedrapreljna... No ipak je volim.
Danas prihvaćam svoja ograničenja i ne opterećujem se više zbog njih. Danas okrećem pogled prema onom velikom svijetu vani. Dugo će trebati vremena i mnogo truda da ponovo postanem dio njega, no to je ono što želim.
Danas živim.
Nekad davno znala sam što znači "sreća". Vrijeme je da to ponovo naučim... Zato, dragi moji prijatelji, stavljam smješak na svoje lice...
Jedan smješak... Za sve vas... :-)
Post je objavljen 17.09.2006. u 16:47 sati.