Umjereno. Samo onoliko koliko je potrebno da podrujem sustav. Ne mogu se sad sjetiti svih pitanja na koja sam odgovarala u prošlom popisu, ali sigurno će biti manevarskog prostora. Recimo, mogu reći da ne znam čitati i pisati, ali sam informatički pismena. Ili mogu reći da zarađujem barem dva puta više nego zaista zarađujem. To u kombinaciji s nepismenošću bi se super uklopilo u opću sliku stanja u ovoj zemlji. Onda će me oni provjeriti po OIB-u i poslati mi nekoliko inspekcija. I oderati kaznu od 300 do 800 kuna. Što je mala cijena za podrivanje ovakvog sustava. Čini mi se da bi bilo užasno zabavno kada bi se svi izjasnili kao nepismeni jer bi to objasnilo različite devijacije u društvu. Nepismeni i moramo biti kada već 20 godina u kontinuitetu biramo kompletne idiote da "vode" državu. Nepismenima možeš podvaliti kojekakve papire na koje će staviti svoj važni X. Prihod dvostruko veći od stvarnog objašnjava sve nepotrebne luksuze na koje trošim(o). Ima i onih pitanja o uvjetima stanovanja. Mogla bih reći da nemam tekuću vodu na 9. katu već dva puta dnevno u kofama donosim vodu iz Drave. Recimo. Ugl, vidim manevarski prostor za zabavu s nesretnim popisivačima koji danas važno hodaju gradom sa svojim PVC koferčićima. Između dva popisa mi se štošta u životu promijenilo, ali malo toga na bolje. Barem iz moje perspektive. Smijem li se izjadati popisivačima? Smijem li taj skupi državni resurs zlorabiti za vlastitu korist? Inače koja je svrha svega toga? Da bi nas nakon nekoliko mjeseci lomljenja podataka obavijestili o sljedećem: premalo nas je, neobrazovani smo, živimo preko svojih mogućnosti, nepismeni smo u svakom smislu, imamo previše telefona i nekoliko manjinskih skupina koje se uglavnom međusobno žene i udaju. Da, imamo i ljude koji žive u istospolnim zajednicama. Pokušavam zamisliti situaciju u, npr. Zmijavcima gdje u istom kućanstvu žive Tona i Ljuba, dvije sestre usjedilice (nije da nije bilo prosaca, ne. Prema Toninom kazivanju izvjesni je Jure Ćesić Matanov iz susjednog sela bio poprilično uporan, ali su ga povukli s nekom vojskom u onom, velikom, ratu iz kojeg se nije vratio, a bio je tu i šepavi Antiša Ljubin kojega je diskvalificiralo višestruko kumstvo između njihovih kuća) koje zadnjih 30 godina žive u istom kućanstvu. Vidim popisivača, studenta Franu koji je preko tri veze dobio ovu gažu od koje će platiti odlazak na barem dva festivala ovog ljeta (jedan će sigurno biti Teraneo) i lagano mu je pun kufer obilaska zmijevačkih zaselaka i priča o rodijacima u Zagrebu/Ingolstadtu koji su se snašli i kako je on izrastao u lipa momčića koji baš baca na pokojnog pradida Jozu. Tona i Ljuba ga primaju u kužini, u nedjeljnim travercama. Blagdanski stoljnjak je na stolu, boca travarice i bićerin. A Frani se ne da. Umoran je i nervožast. Tona i Ljuba odgovaraju s prigušenim strahom od ovog visokog učenog momka. Za svako im pitanje treba pojašnjenje. Nemamo mi, rano moja, toji kjompjuktor. Ve-ce? Eto ga tamo, iza kuće, još ga je pokojni kum Matiša ozida, nema ni 15 godina, sa lavandinom i sve. Voda iz čatrinje. Bračni status? Šta? Jeste li u braku. Nismo, nismo se udavale, nije da nisu pitali. Živite zajedno? Pa živimo. Jeste li u izvanbračnoj zajednici? Šta? Živite zajedno kao da ste u braku, ali se niste udale? Tona i Ljuba se pogledaju. Pa Tona brine o blagu (tri koze, 10-ak ovaca i malo kokoša), a Ljuba o vrtlu i po kući. Pa živite li vi onda u istospolnoj zajednici? Aaaa? U čemu? Pa to vam je kad dva muška ili dvi ženske žive k'o u braku, ali nisu u braku pred Bogom i državom. Pa mi smo dvi ženske. Činite li i one stvari? Koje stvari? Pa one, ležite li zajedno u istoj sobi, krevetu? Pa samo po zimi, kad je studeno. A inače? Ležimo u istoj sobi. Pa jeste li vi u istospolnoj zajednici ili niste? Tona i Ljuba se opet pogledaju, zbunjene i preplašene. Primjećuju da se momak dodatno unervozio. Ma, slobodno ti napiši šta triba. Nemoj se ti s nama mučit. Imaš ti svoga posla. I Frane, koji je u mislima već slušao The National na glavnom stageu Teranea, da skine pitanje s dnevnog reda udari X na prvo vidljivo mjesto. Par mjeseci kasnije u Državnom zavodu za statistiku optički čitač se nervozno zakašljao, zabrujao i stao. Kad su ga nekoliko sati kasnije uspjeli ponovo pokrenuti i iščupati papir koji se u njemu zaglavio otkrili su postojanje najstarije istospolne zajednice u Hrvata.
U isto vrijeme u Šibeniku, student Frane je šetkao po Teraneo lokalitetu i pokušavao skužiti o čemu je riječ na eko-radionici o štednji vode kad mu je pažnju privukla volonterka u šorciću i majici s likom Davida Bowiea. Baš je krenuo plasirati svoj najkvalitetniji ulet, višekratno provjeren na brojnim tulumima na Savi, kad je preko njenog ramena ruku zaštitnički prebacio nitko drugi nego dr. House glavom i trodnevnom bradom!
P.S. Malo humora nikoga nije ubilo. Lažite na popisu, treba nam veselja.
Nitko nije ni rekao da će biti lako biti sama. Niti sam ja živjela u zabludi. Život omeđen rođenjem i smrću nije zamišljen kao partija u singlu, čak i kad je to singlici jedina opcija. Trebaju ti ljudi koji će povremeno asistirati u življenju kao takvom. Navodno je neki tip u stranjskoj zemlji objavio kuharicu s receptima za samce i samice. Mene je uvijek zanimalo kako se u receptu koji je baždaren za 2 osobe i u koji ide jedno cijelo jaje može staviti samo pola jajeta. Naravo, ižbatiš ga i uliješ pola smjese, ali where's the sense in that? Društvo je organizirano za parove i obitelji, iako su iste u izumiranju.
Ja parcijalno soliram već duže vrijeme, nije to za mene potpuno nova situacija. Novo je što sada sve bitne odluke, čije sam donošenje ranije odgađala dok se ne sastanemo, donosim sama, provodim sama i komentiram sama. Ili masiram verbalno Jecu-Štrebericu i Hannah ili nekog trećeg. Što nikako nije isto, jer se ipak trudim ne biti previše naporna. Nekad trebaš pomjeriti komad namještaja koji se ne da pomaknuti s mjesta bez dvostruke ljudske snage. Nekad ležiš bolesna pod temperaturom i ne možeš se pomaknuti iz kreveta pa ti treba netko da ti skuha čaj, doda lijekove ili te pridržava dok teturaš prema kupaonici. Ili imaš potrebu učinito to za nekog svog. Odlučiti o novim pločicama je lakše ako ne moraš odlučivati sama. Sreća je u tomu što sve te stvari mogu kvalitetno odraditi i neki "moji" ljudi. Samo se treba sjetiti tražiti. I tu stižem do problema. Tražiti pomoć je vrlo komplicirano, nadasve zakučasto i ćoškasto. Brzo odustajem. Tu se vjerojatno ništa neće promijeniti, ali dobro je znati svoje slabosti. Olakšava organiziranje života. Kad si samac trebaš imati solidno jak želudac za ići sama na koncerte ili godišnji odmor, u kino, lunapark ili besmislene šetnje. Sve se to može, sve je to sasvim OK činiti i sama, treba samo ojačati stijenku želuca i sve će biti dobro. "To je proces" - fraza koju sam izgovorila i pomislila barem 1000 puta više nego je normalno u zadnjih par mjeseci. Fraza koju mi dragi ljudi često ponavljaju u zadnje vrijeme. Cijeli je život proces, niz besmislenih i polu-smislenih procesa, a ovo je samo jedan u nizu. Procesno se formiramo kao osobe, procesno se školujemo, procesno zaljubljujemo, bolujemo, tugujemo i procesno zaboravljamo. Neki od tih procesa su nemogući bez drugih ljudi, a neki sasvim dobro funkcioniraju i za samce. Na kraju se sve svodi na to da je važno dobro se osjećati u vlastitoj koži, biti OK sa sobom i svojim odlukama. Radim na tome. Svladavam dane kao zadatke iz žute zbirke zadataka iz fizike. Osjećam da dolazim do onih za napredne i one koji žele znati više. Osim toga, singlice najavljuju čitave albume, a ja imam potencijala i za čitavu diskografiju! Samo ako ja to želim.
P.S. Ivka je u bolnici. Ljubim i grlim i želim dobro! Brzo nam se vrati! U međuvremenu ne slušaj Aerosmith, to sigurno nije na popisu lijekova :)
Znam, svi trebate. Svima je dosta svega, ili barem dosta većeg dijela vaše svakodnevice. U redu. Ovo je moj blog i meni treba mjesec dana bez stresa. Ne želim prodavati stan, poštovati rokove, trčati po gradu, biti u strahu od kašnjenja na dogovore i odgovarati na pitanja o kilaži, iščekivati sudska rješenja i odlaziti na sastanke stanara na kojima se već 10 godina raspravljaju iste teme bez kvoruma. Treba mi mjesec dana ničega, apsolutne ladovine.
U međuvremenu, kako je sve to u istoj kategoriji sa letećim svinjama i Hrvatskom bez korupcije, moram pokušati ranije ići na spavanje i hraniti se nečim što nije čisti rafinirani šećer. Za početak.
Supermen je danas rođendavao. Kad sam ga jutros nazvala pio je kavi i čitao novine u društvu svoje bolje polovice. I on loše spava i pod stresom je. Zato što ga tijelo ne sluša pa je na prisilnom mirovanju, a nije navikao. Postane li ikad bolje? Mislim to sa stresom. Kako život postane komplicirana nakupina stresnih incidenata? Nije li za očekivati da s godinama postane bolje ili barem lakše?
U vremenu i prostoru u kojemu živimo nije za očekivati bitno poboljšanje ili značajniju promjenu. Nakon stresa oko školovanja slijedi stres oko traženja posla. Kada i ako ga nađete brinete se da ga zadržite i da vas plaćaju dok radite. Uskoro se razočarate u posao, poslodavca, radne kolege i s grčem u stomaku svako jutro ustajete iz kreveta. Molite se da vam roditelji požive dovoljno dugo i zadrže svoje poslove ne bi li vam mogli biti jamci za kredit kad se odlučite na stres stjecanja nekretnine. Počinjete razmišljati o uparivanju, obitelji, prokreaciji. Strepite nad zdravljem i budućnošću svog potomstva dok desetljećima otplaćujete kamate, a glavnica se čini svjetlosnim godinama daleko. Uplaćujete u dobrovoljni mirovinski fond jer strepite radi malverzacija u onim ne tako dobrovoljnim. Uplaćujete dopunsko zdravstveno jer smo se smrdljivo amerikanizirali do te mjere da rutinski odlazak liječniku može rezultirati višednevnim boravkom u bolnici (stress related illnesses) za koji ćete morati podići kredit. Ne želite se baviti politikom ali se politika i te kako bavi vama. U srednjim 40-ima počinjete razmišljati o opravdanosti uplaćivanja posmrtne pripomoći za sebe jer ste shvatili kako će troškovi pogreba financijski dotući vašu nejač. Noćima ne spavate jer niste sigurni koliko je dobra ideja bila kredit u švicarcima. Ignorirate početak paradentoze jer iole kvalitetniji stomatolog već godinama ima samo privatnu praksu, a vi još niste dobili na lotu....
Što je to što nas drži da se kolektivno ne samoubijemo? Što je to što nas tjera da nastavljamo i iz dana u dan prkosimo svim statistikama ove zemlje? U mom slučaju riječ je o čistoj inerciji, furam se da mi je svejedno i puštam da se kotrljam i dalje. Koja je vaša priča?
Neću pisati o premlaćivanju vozača u javnom gradskom prijevozu. Ni o postu za generale. A bome ni o porazu repke od Gruzije. Ništa od toga, a o svemu bih imala pokoju. Danas je Mikiboy, znan i kao Momak-Zlatnih-Trikova i moj prvi drug na Last.fm (preko štele), poslao link na novi album Fleet Foxesa i zaslužio mjesto u prvom pasusu ovog bloga i moju duboku naklonost. Poručujem The Kuharici da se ne sekira jer ću sigurno platiti i autorsko pravo čim se bude službeno moglo, ali neka mi oprosti ovu piratsku avanturu jer mi je uljepšala dan/mjesec i skoro pa godinu kad ne bi uskoro izlazio i album Hugha Lauriea (i sebi sam smiješna, u redu je, ali kad mi je taj čovjek tako drag).
I tako ja danas s prekidima slušam i osluškujem čudesa ekipe iz Seattlea i mislim se kako je vrijedilo čekati i nervirati se. Opravdano je pitanje koliko uopće mogu objektivno sagledati i odslušati/preslušati album koji toliko željno iščekujem. Naslovna je stvar divna, uvuče te odmah na prve stihove
I was raised up believing
I was somehow unique
Like a snowflake distinct among snowflakes
Unique in each way you can see
And now after some thinking
I'd say I'd rather be
A functioning cog in some great machinery
Serving something beyond me
I onda se neumoljivo kotrlja, u prepoznatljivom, ali jednako svježem i zaraznom ritmu koji me na prvu dobio na prošlom albumu. Naslagani vokali (Robine faco!), gitare i taj neki himnični ugođaj kao da je opet '69. Nemam ja kapaciteta i znanja za ozbiljnu analizu ovog albuma. Kad se samo sjetim što su oni sve navodili kao inspiraciju za pojedine pjesme... I onaj strašni saksofon na kraju The Shrine - An Argument koji krene kao da će ti pojesti mozak pa se pretvori u posmrtni hropac nečeg što ne razaznajem najbolje uz ovaj bit-rate, ali ovdje zvuči baš kako treba da se dovrši pjesma od 08 minuta. Grow Ocean je odlučna i energična i osjećam da će biti hit za hodanje po Vukovarskoj, predivnih harmi. Nisu pali nakon prošlog savršenog albuma. I neću sad dalje jer moram ostaviti da mi sve to sjedne kako treba, da se slegne. Ali divnog li dana! Sjetim se kako mi je Oliver James sjeo u nekom trenutku prije dvije godine kao da ga nikad prije nisam čula, samo se začuo KLIK! Momci, ne znam na čemu ste, ali hvala što dijelite.
Inače, nitko konkretan nije bio povod za jučerašnji blog. Radi se o temi koja me zaokuplja zadnjih 20 godina i još uvijek nemam konačan odgovor ili rješenje. Nije mi lako odustajati od ljudi, premalo ih je. Od bendova nešto lakše odustajem, ali im i nešto lakše dajem zadnju priliku da se spase. Imam užasnu narav i većinu sam vremena teška k'o olovo, ali kad mi je netko drag, kad o nekom mislim kao o "svom" mislim da sam čisto prihvatljiva i podnošljiva. Isto je i sa glazbom: kad mi je neka glazba važna, kad je doživljavam svojom, opraštam i loše koncerte, komercijalne albume za curice i plaćam autorska prava. Nema tu velike filozofije. Osim toga, lakše se vratiti bendu kojega si napustila nego čovjeku. Hebi ga.
P.S. Poseban pozdrav Transporteru kojega trese vrućica (respektabilnih 39pC). Želim brz i uspješan oporavak!
Pitanje za disuksiju u velikoj grupi. Možda se možemo za početak podijeliti i u male grupe da bismo bolje uhvatili zalet. Svejedno, pitanje i dalje stoji. Koliko truda je dovoljno da se može mirne duše reći stvarno sam se trudila, ali sad odustajem? I postoje li odnosi u kojima se nikada ne smije odustati, kao npr. roditelji nikada ne smiju odustati od svoje djece i obrnuto?
Sklona sam davanju drugih, trećih pa i petih prilika kad mi je do nekog istinski stalo. Sve se nekako mislim kako je to pošteno, ljudski i moralno na kraju krajeva. Nije u redu odustati od nekoga samo zato što je par puta iskliznuo iz tračnica onog što ja prepoznajem kao ispravno. Osim toga, moje ispravno ne mora nužno biti i opće prihvatljivo. Možda ću i ja zglajzati pa ću se imati na što pozvati? Prag tolerancije raste s intenzitetom odnosa? Je li to normalno ili samo društveno poželjno? Koliko puta treba zatvoriti oči li uši prije nego prihvatim činjenicu da je jedina osoba koju mogu promijeniti ista ona koja me svako jutro gleda iz ogledala? Dva su moguća rješenja nakon te spoznaje: prihvatiti i otpustiti (znači ne izvlačiti to svaki put kad se ponovi neprihvatljivo ponašanje) ili reći hvala, ali ne hvala (i idemo svatko svojim putem). Ovo s prihvaćanjem i otpuštanjem je posebno zabavan, da ne kažem sizifovski, posao koji traži čistu glavu i otvoreno srce, a istovremeno je rizik ogroman. Prihvatiš neku sitnu ili manje sitnu manu jer ti je osoba važnija od neke tvoje, recimo, navike. Prihvatiš i otpustiš. Onda još jednom, pa još jednom, pa još jednom... Jednog se dana okreneš i shvatiš kako ti više nisi ti već neka posve nova osoba. Ne nužno gora ili bolja. Jednostavno drukčija. Neki se tada zapitaju koliko su sretni s tom promjenom. Posljedice postavljanja tog pitanja mogu biti tragične. Pogotovo ako ustanoviš da druga osoba (partnerica, prijatelj, član obitelji) nije činila isto. Netko se s tim jednostavno ne može nositi. Naravno da nije jednako ako je u pitanju partner/ica i prijatelj/ca - nisu ista očekivanja koja imamo od tih odnosa. Kriteriji ocjenjivanja prijatelja i partnera nisu isti. Ili je to samo moja zabluda? Pa kad je onda u redu odustati od druge osobe? Kad isrpiš fond isprika za nečije ponašanje? Kad iscrpiš sebe i sve oko sebe svojim žalopojkama o tomu kako ti netko ždere energiju? Je li društveno prihvatljivije odustati od sebe ili od odnosa?
Odnosi traže ulaganje u kontinuitetu, kampanjski rad nije opcija. Prijatelje i partnere biraš, u obitelji se rodiš. Prihvaćaš i prihvaćaju te, prilagođavaš se situacijama i ljudima. Češće i lakše se prilagođavamo onima koji nas manje vole ili nas ne vole uopće (klasičan primjer je zli šef), a one koje volimo emocionalno ucjenjujemo promjenama (da me voliš ti bi ....). A nekad te jednostavno nikakv trud i volja ne mogu spasiti od razočaranja.
Neku sam glazbu temeljito prerasla, kao npr. kratkotrajnu osnovnoškolsku avanturu s NKOTB (smirite se čistunci). Slično je i sa prijateljstvima iz srednje škole. Ne sva, ne nužno. Nekoj se glazbi sjetno vratim s vremena na vrijeme, kao kad si pustim KLF ili Public Enemy. Bude lijepo, ugodno i poznato, ali nema tu više kemije. Drago mi je poslušati, vrate se lijepe uspomene i to je to. Kao na obljetnicama mature - drago ti je vidjeti ekipu, prisjetiti se tih dana, zaklinjete se da ćete se češće viđati i ostati u kontaktu, ali od toga ne bude ništa.
Postoje i oni bendovi i ljudi koji te "znaju" gotovo pa oduvijek. Znaju tvoju prošlost i tvoju sadašnjost. Uvijek su tu negdje i svojataš ih. Od njih ne odustajem, čak i ako objave albume kao što je "Up" ili "Around The Sun" ostaje činjenica da su me svojedobno zadužili s "Automatic for The People" i "Document".
Vlak mi klopara pod prozorom, teretni. U fotelji sam s daljincima na pravim mjestima. Kava, mineralna i cigarete. Slušam Broken Bells, istoimeni album, treći put ukupno. To su mi nadoknade iz prošle godine, kad nisam dolazila na nastavu. Oni će uskoro objaviti i novi EP, a ja ni ovo nisam temeljito islušala i preslušala. Lele.... Ali se sunce obilato prelijeva gradom (kako mu samo tepam...) i šmrcavci suznih očiju su počeli zauzimati ulice. Ja se 'ladno prešetavam u prekratkoj suknjici i zaposlena-sam-i-užurbana-ko-iz-zagreba mantilu. Crnom, jasno. Ovaj očiti optimizam u pismu je posljedica, kako ispravno zaključuje stalna čitateljska publika, povratka na adresu s osobne. Sunce nema nikakve veze s tim. Mene marčano sunce umara i ozlijeđuje mi kožu. Moja je pokojna baba (Ne baka, baba. Da bi bila baka ona bi morala biti rođena u nekom gradu, nositi šešire i broševe, ići na partije bridža i to. Moja je legendarna baba bila genijalna u svakom pogledu i na sve moguće načine, opasavala je travercu oko sebe i vanculete oko glave i nije bila baka. Da ne bi bilo zabune.) uvijek govorila da je marčano sunce nezdravo i ja se toga pridržavam. Ivka me nije danas uspjela izvući na promenadu. Najviše što joj je pošlo za rukom je pod tendu u W. Sasvim dovoljno. Opet mogu normalno rashodavati dugačke ulice. Tijelo voli dugačke korake i preteški ruksak na leđima zbog ravnoteže.
Razmišljam o lakoći kojom se moja mlađa sestra odlučuje na putovanja. Neki je dan odlučila otići autom u Prag. 800 km. I otišla. Ja obolim zbog odlaska u Zg, a putovanja u druge zemlje me najprije mogu odvesti u bolnicu. Ona na putovanja uvijek nosi više stvari nego bi dostajalo za tri žene. Moji su koferi uvijek složeni kao apoteka i minimalno opterećeni. Kad se dočepa cilje u stanju je ne spavati danima samo da obiđe što je više moguće sadržaja. Ja bih najradije ostala u hotelu do povratka. Provjereno imamo iste roditelje. Kad me pozvala da idem s njom u New York dobrano sam se zamislila. Kako bi tek to izgledalo... Vrijedi li put u New York svađe sa sestrom? Podržavam njen istaživački duh, ali s pristojne udaljenosti. Uvijek ću ustati u obranu njezinog idućeg putovanja u razgovorima sa Supermenima. Kojima nije sasvim jasna svrha tolikih putešestvija samo radi gušta putovanja i otkrivanja novih prostora. O nepotrebnom trošenju novca da i ne govorim. Neka putuje, svako je putovanje kao jedan novi život. Dok god se ima gdje vratiti i dok joj se god raduju na povratku. Nema ništa tužnije nego doputovati na kolodvor na kojemu te nitko ne čeka, nema olakšanja i veselja zbog povratka ili uzbuđenja zbog dolaska u novi grad, zemlju. Mene je ova potonja inačica uvijek promašivala, a ova prva me je znala isparati kirurški precizno po sred duše. Kad se iskrcam iz busa/vlaka i nema nikoga da me dočeka, da mi se obraduje, raširi ruke i prihvati me. Sjećam se prvih povrataka doma, puno prije mobitela i sustava obavještavanja sa svake točke puta. Supermenica je nagađala kojim bih se busom mogla pojaviti iz pravca Splita pa je slala braću ili sama odlazila do kolodvora preda me. Uvijek je netko moj bio tamo kada bih izašla. Umorna, ukočena od višesatnog sjedenja i glavobolna, ali sretna što vidim poznato lice, što sam stigla negdje gdje mi se raduju. Odlasci i povratci. Moja životna priča. Ne dam se zaplašiti.
Neki je dan Damir na FBu objavio citat Meše Selimovića koji me podsjetio na to koliko mi je Selimovićevo pisanje ugodno. Čak i kad je tužno i ozbiljno, na smrt ozbiljno i tragično. Tvrđavu i Derviš i smrt sam prvi put čitala u neki svojim 17-im i 16-im godinama. Onda opet nebrojeno puta nakon toga. Valjalo bi opet zagaziti u tu bosansku pripovjedačku čaroliju.
"...Sve bi se u životu moglo izdržati za kratko, i da budeš dobar, i hrabar, i pažljiv, ali život ne traje kratko, a ništa ti ne može postati teško kao obaveza koju sam sebi nametneš u jednom času slabosti ili oduševljenja. Stid te da odustaneš, muka da istraješ, a nemaš nikog da psuješ osim samog sebe..." (Tvrđava)
Ne mogu se domisliti boljeg izbora riječi da se opiše to tipično ljudsko stanje pristajanja na kompromis koji to zapravo nije, pristajanje na odricanje od sebe same. U bilo kakvom odnosu - prijateljskom, obiteljskom, ljubavnom - zbog trenutka slabosti, oduševljenja ili najobičnije ravnodušnosti (koja i jest neki oblik slabosti). I onaj trenutak kad spoznam da nemam na koga drugog biti bijesna nego na sebe i svoju nepromišljenost. Pa nekako mislim da odluke donesene srcem obično dovedu do toga da bjesnim na neki dio sebe. I pitam se može li dovoljno precizno planiranje, sagledavanje svih mogućih rizika i potrebnih preduvjeta, analiza svih dionika i dobro formuliranje ciljeva pomoći da rjeđe bjesnim tako jalovo i otužno? Koliko dugo i kako iscrpljujuće trebam bjesniti da konačno otpustim? Nemam pojma. Čini mi se ponekad da je najbolje ne vezivati se uz ljude, mjesta, predmete, običaje jer me sve to, prije ili kasnije, ražalosti i prikuje u fotelju s dvije kutije cigareta na dan. A onda opet, ako se lišim svake veze sa životom oko mene, sa mrežom odnosa između ljudi, predmeta i običaja koji zajedno čine jednu dugačku rečenicu, što će ostati od mene? Koliko ja mogu postojati ako se odvojim od svega toga? Nisam ja više ja bez moje poze u fotelji, bez mojih prijatelja, obitelji i običaja da se nedjeljom kuha juha od svega. I bez zbirke epizoda Housea i BBT-a, pisaćeg pribora i okvira za slike. I neću više pristati da me bilo tko izbriše, prepravlja ili popravlja, a da se ne zauzmem za svoje pravo na biti ja u toj dugačkoj rečenici. Nikad više.
Ima nešto u Bosni što me uvijek gane. Ne znam jeste li nekad za dana putovali preko Bosne i gledali širom otvorenih očiju oko sebe. Strpili u kupeu vlaka koji stenje uz kanjon Neretve, kao da će se svaki čas obrušiti i padat ćete dugo uz zaglušujuću buku, ali pogled je vrijedio svake sekunde pretrpljenog straha. U toj je vizuri nešto istovremeno božanski lijepo i tužno - kristalna rijeka u dubokim oštrim usjecima, nepristupačna i opasna, sva ta ljepota kojoj se ne može približiti. Sva ta ljepota u kojoj samo luđaci povremeno zagalame i zagrme, a dobri ljudi šute i sklanjaju se s puta. I onda dugo u tišini bjesne na sebe same. Jer i nemaju na koga drugog.
"Najmanje se govori kad te se najviše tiče." (Tvrđava)
Evo ga 60-i blog. Dijamantni pir. Prigodno bih mogla rezimirati o čemu je bilo riječi proteklih nešto više od 60 dana, ali to bi značilo da moram pročitati i neke stvari kojima se ovaj čas ne želim vraćati. Stoga ću samo konstatirati da sam se naslušala puno zanimljive glazbe i podružila puno puta s dragim mi ljudima, izgubila još nekoliko kila, dobila nekoliko dubokih bora i promijenila boju zidova u stanu i kose. Eh da, i razvela se. To i jest bio nekakav rezime? I još danas upoznala Unija a.k.a. Njunjija, najljepšeg psa u ovom dijelu svijeta i šire, prema mojoj vrlo objektivnoj i stručnoj procjeni. Iako mu nisam bila osobito društvo za igru. Da, to bi bilo to za prethodno razdoblje.
Još sam uvijek u Zagrebu i još uvijek nisam osobito sretna zbog toga. Jedino su mi ugodni pernati jastuci u hotelskoj sobi. I učenje. Razmišljam o tomu kako bi bilo opako kada bismo čitava životna razdoblja obrađivali metodom upravljanja projketnim ciklusom. Možda bismo smanjili mogućnost temeljitih zezova. Ako bih dobro planirala i provjeravala održivost i vlastite kapacitete za nove korake u životu možda mi se više ne bi mogla dogoditi neka ružna stvar, ili barem ne tako gadna i grozomorna... Hmm... Problemsko stablo i stablo ciljeva za odlučivanje o promjeni adrese, logička matrica za testiranje uvođenja novih ljudi u moj život.... Vjerojatno su ljudi radili i luđe stvari. Sigurno mi ne bi odmoglo ako bih malo strateški promislila prije donošenja velikih odluka.
Jedino u čemu ozbiljno štekam u Zg je slušanje glazbe. Nemam vremena. Stalno sam učila, a kad nisam učila bila sam negdje ili sam spavala. Ništa novo nisam preslušala od malog Turnera. Kakva Beba. A The Kuharica prijavila da će danas biti premijera prvog samostalnog albuma Hugha Lauriea. Volim na neposlušano. Sva mila i draga se bilježim sa štovanjem bilo komu tko mi to može nabaviti.
Sad je dosta. Ipak je ovo jubilarni blog. Nije dobro previše razrađivati. Moram ostaviti nešto o čemu ću pisati idućih 60.
Rutina su tri cigarete, 2dcl kave i tablete minerala i vitamina ujutro. Po mogućnosti u terminu od početka TV kalendara do prvih sportskih vijesti u DJH. Rutina je gledanje TV-a bez tona iz svoje fotelje s jednim daljinskim na podu lijevo i drugim desno od fotelje dok se sluša glazba na računalu. Rutina je brisanje stola od kaljenog stakla prije odlaska na spavanje. Itd. Rutina me održala u komadu zadnjih mjeseci. Nema je zadnjih 10 dana. Stalno neko iskakanje iz tračnica, truckanje i spavanje u krevetima koji nisu moj. Kaže mi danas moja lijepa predavačica da izgledam manje izbezumljeno nego zadnji put kad smo se vidjele u siječnju. Velim da nisam manje, samo drukčije izbezumljena. Sad sam izbezumljena zbog poremećene rutine, fine ravnoteže opsesivno-kompulzivnog poremećaja s jedne i manične-depresije s druge strane vage. Ali dobro izgledam. Baš nekako visoko. Kao da imam barem 1,85 na ravnom. To je valjda zato što nakon milijun godina pokušavam hodati uspravljena i ne gledati stalno u pod. Vježbam gledati ispred sebe. Ako se usjećam hrabro, gledam i ljude. Što nije problem kad ih gledaš sa zamišljene visine. Nekako bezazlenije izgledaju. Skoro bezopasno. Ali je teško hodati uspravljena kad mi je poremećena rutina.
Muvala sam se malo jutros. Pokušavala prehodati Zrinjevac, ovaj zagrebački. Zaboravila ponijeti glazbu pa sam pjevušila u sebi. Sve nekako naopako. A sve okupano suncem. I svi onako pretenciozno i finski velegradski dotjerani. Uvijek sam se u Zagrebu osjećala kao pogrešno transplantirana - tipična predstavnica Ivica Kičmanović sindroma, tu jednostavno nema pomoći. Nije važno kakve cipele imam ili je li moje držanje dovoljno samouvjereno i koliko užurbano izgledam, osjećam se kao da iznad mene bljeska veliki neonski znak INTRUDER. Pa vadim telefon i panično nazivam moje ljude, samo da se ne osjećam toliko izloženo i bezvezasto. Osim u knjižarama. U knjižarama sam uvijek doma i dobro, makar bile i u sred New Yorka. Knjigom u glavu mene treba. I napucati na ulicu u Zagrebu da se uozbiljim.
Lijepo sam družbovala s The Kuharicom poslije ozbiljnog učenja. Prepričavala joj epizode s ruba pameti i granice dobrog ukusa. Umjesto da sam pričala o nekim vedrijim temema. Valjda je to dio procesa - ponoviti sve to određeni broj puta dok ne počne zvučati kao da se dogodilo nekom drugom, po mogućnosti na filmu ili u kazalištu. Rutinski. Pričala sam kako samo ja znam kad me krene - teško zaustavljivo i slažući cigaretu na cigaretu. Dok ih sve nisam slistila. Jednom ću i tu smjehotresnu priču slistiti na isti način.
Mlađe sestre uvijek priželjkuju neki Burberry baloner, putuju po svijetu i idu na koncerte. Starije sestre teško zaboravljaju kako su one imale kraće izlaske i općenito su teškim radom i odricanjem probijale snježne nanose roditeljskih zabrana. To je jednostavno tako. Olakotna je okolnost što su starije sestre uvijek slabe na kolače i torte, a mlađe imaju ruku za slatko. Moja recimo voli raditi tiramisu. Koji ja s guštom, ali ozbiljnog izraza lica, jedem. Da se ne zaboravi kako je u moje vrijeme bilo normalno vraćati se doma iz izlaska najkasnije u 10 sati navečer.
Evo sam u Zagrebu. U hotelskoj sobi kojoj na vratima piše NON SMOKING. U mesinganoj izvedbi. To je logičan nastavak po svemu iznimno uspješnog ponedjeljka. Kad se isključio uredski telefon. Onda i ADSL priključak. Pa je vrisnuo moj stick za bežični mobilni internet. A rok za slanje nekoliko različitih dokumenata nekim važnim ljudima se opasno približavao. A društvo u Optima Telekomu me uvjeravalo kako ovaj put neće proći 10 dana dok pošalju nekoga (tako je bilo prošli put kad smo imali nekih situacija s ADSL-om, na kraju sam ih sama riješila). Onda su me nazvali dva sata kasnije i predložili mi kako bih mogla pokušati sama otkloniti kvar. Dok oni nekoga ne pošalju. U međuvremenu će stornirati moju prijavu kvara dok im ne javim je li njihv prijedlog rješenja bio uspješan. A u TELE2 smo skoro bezbolno riješili problem. Samo što mi je na prepaid sticku ostalo zarobljeno 100 kn koje ne znam kada ću dobiti. Oni mi barem nisu ponudili da sama pokušam zalemiti nešto na SIM kartici dok oni ne pošalju nekoga. Onda se mozak (moj) odlučio probuditi. Nova Nokia je stigla sa flat internetom!!! Ajmoooo! Kablić i da vidiš! Samo što prethodno treba skinuti 100 MB smrdljive aplikacije koja će dozvoliti Nokiji da suflira modem. Inače ništa od te ljubavi. Pa skineš aplikaciju TELE2 stickom (cijena: čitavo bogatstvo, ali flat internet na poslu je neprocjenjiv) koja ti se u cijelosti skine iz 3. pokušaja. Nakon čega instaliraš istu i misliš da je tu kraj. Ali jok. Nope. Nada. No can do. Jedino što te od cijele aplikacije zanima (sufliranje modema) se ne može izvesti bez stanovitog HOTFIX-a. Ako ste ikad skidali nekakv hotfix sa MS službenih stranica znate kako to izgleda. Toliko vas puta upozore kako je riječ o nečem neprovjerenom, potencijalno opasnom za vaš ljubljeni strojček ako profulate točan hotfix, u tolikoj mjeri naglašavajući potreban oprez da sam se osjećala kao da krijumčarim 15 tražitelja azila preko hrvatskog teritorija u Sloveniju. Ili kao da sam angažirala par prijatelja/ica iz Retfale da mi dođu pomoći krečiti/žbukati/nešto na Sjenjak. A nemaju registriran obrt i nismo potpisali ugovor o prijateljstvu i solidarnosti. Ono, baš jedna napeta situacija s tim hotfixom. Ja sam ubola pravi, instalirala, pokrpala, spojila Nokiju s prijenosnikom i odahnula. U Metkoviću se u to vrijeme ručak iznosi na stol. Mi smo slali hebene mailove. Od kojih nijedan neće riješiti problem pregrijavanja reaktora u Japanu ili gladi u Africi. Otišla sam iz ureda u 5. Nitko iz Optime se nije pojavio. Sutra nikog nema u uredu. Sigurno će sutra biti jedini dan kada bi oni mogli doći. Tako da ćemo do daljnjeg biti nez telefona i neta. Ne zovite i ne tražite nas. I ne pišite nam poruke koje bi trebal izazvati osjećaj krivnje zbog nebloganja. Vraćamo se u dobra stara vremena kada su ljudi pisali pisma i odlazili u poštanske urede. kupovali poštanske markice, birali papire i omotnice u skladu s tim koliko im je netko važan/blizak/drag... Možete nam pisati na nekom finom papiru, lijepim rukopisima.
I tako, nakon 5 sati u autobusu, kvarova i nedovoljno spavanja zadnjih dana sjedim na krevetu hotelske sobe kojoj na vratima piše NON SMOKING. Ako ništa drugo, stan je temeljito očišćen u zadnja dva dana. Tako temeljito da me još uvijek bole prsti na rukama. I glazba iz filma Submarine koju je radio Alex Turner iz The Last Shadow Puppetsa (aha i Arktičkih Majmuna, gospođice Hannah) je prekokrasna i dobro paše uz brisanje prašine sa knjiga dok sjedite na podu okruženi bedemom literature. I imam nove boje zidova. Od kojih su dva skoro bijela i bodu me u oči. Silovito. Previše svjetla. Zato moram sjediti pod kutem i praviti se kao da nisu tu. Dok se postupno ne naviknem. Ili ih prebojam. Ili sakrijem fotografijama, zastorima, policama s knjigama. idem spavati i ne misliti na cigarete. Kojih sam danas stigla izdimiti samo 8! Ponedjeljak. Da...
Sigurno je postojala u kuhinjama vaših majki ili baka, ako je već u vašima nema kao ni u mojoj. Ona u kojoj se nalaze stari pluteni i plastični čepovi, klupko špage, gumice, poklopac za teglu ili više njih, napola dogorjela svijeća, kutija šibica i takve stvari. Ladica koja se nekad nalazila u starim drvenim kuhinjskim stolovima, a kasnije, kad su ladice u kuhinjskim stolovima postale demode, preselile su se u neki od kuhinjskih elemenata. Doma još uvijek imamo takvu ladicu, bez obzira na modernu kuhinju. Supermenica kaže da u domaćinskim kućama mora biti i takvih mjesta na kojima se čuvaju stvarčice koje su naizgled višak da ne kažem otpad, ali se prije ili kasnije pokažu potrebnima. Reciliranje s dušom. Domaćinske kuće su kuće u koje ljudi često svraćaju, bez posebne najave. U kojima će netko uvijek imati vremena popiti kavu s neočekivanim gostom, spremno podijeliti objed i "par riči". Eh, sad mi to zvuči divno i toplo, a milijun mi je puta bila puna kapa vazda novih faca koje su upadale u MOJ životni prostor. Baš kad bih se zavalila pred TV, nakon što sam uspješno obavila dnevnu zadaću sklanjanja i pranja posuđa, baš kad bih se naoštrila na malo vremena za sebe (prije nego je Oprah i dr. Phil i ostali uopće otkrilo taj pojam) netko bi pokucao na vrata i to je bilo to. Onda redom, kava, sok, meza, malo ozbiljnija tekućina, malo ozbiljnija hrana... Pa dodaj ovo, dodaj ono, donesi, poteci, priskoči... Genijalno. Običaji u izumiranju, ozbiljnije ugroženi nego sibirski tigrovi. Važno je sačuvati ladice za sitnice u kuhinjama, bez obzira imate li ili ne želju biti vlasnikom domaćinske kuće/stana. Takva ladica govori o vašemu duhu, pogledu na život i druge ljude. Ne bacam uvijek plutene čepove, baš kao što ne bacam lijepe uspomene na ne više tako drage ljude. Imam nekoliko komada uzice koji mi možda nikad neće zatrebati ili neće biti prikladni za moju tog časa goruću potrebu, ali ih ne bacam. Čuvam ih kao što čuvam neka prijateljstva koja me ponekad iscrpljuju, ali mi tako često predstavljaju jedinu svijetlu točku u danu/tjednu/mjesecu. A nekad je jednostavno potrebno nešto povezati cigla-crvenom plastičnom gumicom. Bez dubljeg značenja. Vrijeme je da svim tim predmetima dodijelim neku ozbiljnu ladicu, da se zna da je moja odluka konačna i ozbiljna.
Da ne ispadne kako vazda živim u oblačastim tvorbama, samo kratki komentar na ovaj višednevni košmar u Japanu. Nepotrebno je i suvišno rastolagati priču o opsegu i dosegu te tragedije. Ono što je meni upalo u oko/uho ovih dana su komentari načina na koji stanovnici Japana žive svoju nevolju. Zadivljeni smo njihovom smirenošću, tihom tugom i stoicizmom. Iščuđavamo se i divimo kako strpljivo, bez buke i nereda stoje u redovima za obrok/pomoć. I ostajemo na tomu da i dalje to ponašanje prepoznajemo samo kao nekakav kuriozitet. Mali čudni ljudi kosih očiju. Ne bi nam ni slučajno palo na pamet nešto naučiti od tih ljudi koji tako časno podnose svoju sudbinu. Čast je ovdje misaona imenica. I samo to.
Kad znam da sam se ufurala u godišnji? Kad izgubim pojam o vremenu. Nisam još, a povratak je već na vratima. Rutina življenja u provinciji: kava, novine i tri cigarete, doručak - odlazak po dijete (ako već nije na boravku), šetnja po mistu - ručak - gledanje crtića, popodnevni spavanac - kava, AFŽ, tri cigarete - bavljenje djecom - svađanje oko večere - muvanje ili smucanje - uspavljivanje jednog ili dvoje bebirona - spavanac. Ništa uzbudljivo, kao što se vidi iz priloženog. Iako bi ovakva rutina trebala vrlo brzo rezultirati gubljenjem orijentacije u vremenu to se ne događa. Možda zbog ritualnog čitanja novina.
Majstor prijavio dovršetak radova. Sad slijedi neizvjesno iščekivanje. Kako li je sve to ispalo? Kako god da je ispalo, sad je tako. Uvijek se može prebojati. Kao i kosa.
Uvijek kad dođem doma završim u obilaženju trgovina. Svojom ili nečijom voljom. Lipa i ja smo obilazile malobrojne preostale trgovine u mistu. Svi već dugo kupuju u Hercegovini ili se opremaju u Splitu i Zagrebu. Kupila sam neprimjereno kratku suknju - stručni je naziv minica. Računam da imam pravo iskoristit ovu kratkotrajnu vitkost, koliko god to bilo neprimjereno mojim godinama. Baš me briga. Lipa je rekla da je super. Dogovorile smo se da Supermenici nećemo ništa reći, da se ne uzrujava. Mislim da ona ne bi podržala taj suludi iskorak, a ono što ne zna ne može ju nasekirati. Znači, osim frizure i hlača "na razvod", sad imam i suknju iz iste kolekcije. Ludo pa živi, rekla bi Supermenica. Slažem se.
Coma Cinema su danas objavili novi, treći po redu, album Blue Suicide. Mukte download, respect! Svako je preslušavanje glazbe u ovim uvjetima teško izvodivo i osuđeno na neuspjeh. Sumnjivo je sve što nije Radio Delta ili Radio Dalmacija. Zvuči opasno i miriši na psihičke smetnje. Čim uspijem malo suvislije odlušati, prijavim. Ovako, na prvu, dobro. Tko zna, možda je i sjajno.
Kad je južina kakva je danas, nije za raditi ništa osim spavati. I bi tako. S pauzama za hranjenje i brzopotezno bavljenje sitnom djecom, štelanje didovog daljinca i ispomoć u spremanju poslije sinoćnjeg tuluma.
Južina je pljesnivo stanje uma. Ne pomažu ni litre kave. Slušam Elliota Smitha i Waitsov Closing Time. Navodno će od utorka biti bolje. Sutra ću pokušati neko hodanje bez obzira na orkanske udare juga, kišu i kratke ulice. Ne usudim se nazvati majstora u Osk da provjerim kako napreduju radovi. Vodim se logikom da bi mi se već javio da nešto nije u redu. Valjda.
Prinćipesa je danas sa mnom čitala novine. Svaka na svojoj strani stola. Ona oponaša dida koji dok čita novine glavu osloni o dlan i nalakti se. Mala zauzme istu pozu, ozbiljno pregleda sadržaj stranice pa okreće iduću. Prelistala je tako cijeli ženski magazin od nekoliko stotina stranica. Sa dvije godine već zna kako se studiozno čitaju novine. The Kuharica je ispala u istom tom ženskom magazinu. Sa uzorcima The Kolača i keksića. Objašnjavala sam Prinćipesi kako tetka pozna tetu na slici, a njoj su bili jako zanimljivi obrazi uslikane The Kuharice. Pa je donijela rumenilo iz kupaonice i zauzela pozu "Hoću i ja tako". Žensko.
Imali smo manji incident s prijevozom freze na popravak. U svetu nedilju. Ali kad je popravak freze ili bilo čega vezanog uz obradu zemlje u pitanju, nema petka ni sveca. I tu nema pomoći. Frezu popravlja majstor u Prapatnicama. Sigurna sam da postoji neki majstor 20 km bliže, ali ovaj je "naš". I nema veze što je cijena popravka freze u Prapatinicama višestruko veća zbog troškova prijevoza i potrošenog vremena. Ovom majstoru se vjeruje. Spoznala sam da i moj mozak radi vrlo slično. Iako me, kad sam suočena s apsurdnošću tog i takvog ponašanja, nasmijava taj običaj i navada. Idemo za svojim majstorima, mesarima, postolarima, šišarkama... Čuvamo i njegujemo odnose s različitim popravljačima u našim životima. Kad bismo bili tako pažljivi i odani u svim svojim odnosima s drugim ljudima...
Ha! Raštika za ručak! Jesam li rekla da mi Supermenica kuha raštiku svaki put kad dođem. Obilato se nahranila iako je i Prinćipesino rođendavanje danas. I ima kolača sa sirom i višnjama. I ribetine razne na gradela za večeru. Ipak sam raštikovala. Najjednostavnija je hrana najčešće najfinija. Stvar je u domaćoj raštiki i malo ulja, pravog domaćeg. Kao i sa ribama na gradela: arbuni, orade i lubini, malo maslinovog ulja i petrusimula. Supermenica je rekla da se neću vratiti u Osk dok ne počnem ličiti na insana. Nakon što sam se pojavila obučena u smiješno male traperice. Mislim da takve nisam nosila ni u srednjoj školi.
Dječije je rođendavanje naporno ako i sami niste dijete, ili barem imate svoje pa su vam sve te fore s izvođenjem trikova zabavne. Izvođenje trikova je kad rodbina nasrne na dijete sa zahtjevima "A pokaži kako ti znaš...., Kako se ti ono zoveš, ajde reci..., A koliko ti ono imaš godina..., A kako ti kažeš..." A dijete najčešće zbunjeno gleda u sve te nazovi odrasle i misli se "A koji je vama krasni?" Prinćipesa nije dozvolila da se izreže torta u obliku omiljenog crtanog lika. Ne i NE! Cijelim je svojim malim bićem stala u obranu integriteta nečeg za nju posve stvarnog i voljenog. Njezina je odlučnost i ustrajnost poučna i zadivljujuća. Bila je jako šik u svojoj maloj crnoj haljini i lakiranim cipelicama. Pravo žensko. Koje je bilo spremno do smrti braniti tortu. Ceremonijalno fotkanje rezanja torte je propalo. Kao i puhanje svjećica. Integritet torte je ostao očuvan. Izrezali smo jedno od rezervnih, ali opet bez puhanja svjećica.
Veći sam dio rođendavanja provela iza šanka i prešetavajući se po sobi s Ljepotanovićem u naručju. Plesali smo na "Pčelu Maju" i onu blesavu pjesmicu o malomu Juju (kojega je smazao krokodil). Kasnije je netko na kablovskoj ubo neki prekostrašni program s domaćom trash glazbom na koju su se klinci raspametili (kao i većina odraslih). Ja sam prepoznala Mišu Kovača prije nego je postao Mate. Snimka s nekog starog festivala na kojoj je Mišu još uvijek lucidan, u odijelu s dvorednim kopčanjem i izvezenim amblemom. Splitski je festival bio dio odrastanja, baš kao i Mišo, Oliver, Meri i sl. Ne stidim se toga, i to sam ja.
Nakon što su se djeca razišla i pao mrak na stol su stigle ozbiljnije stvari, ozbiljnije tekućine od kojih odrasli postanu neozbiljni, a neki i djetinjasti. Navikla sam se u takvim prigodama biti "mala od kužine". Višedesetljetno iskustvo u posluživanju, dodavanju, sapiranju posuđa, slaganju meze, postavljanju stolova. Slaganje salate za 15-20 ljudi za mene je piece of cake. "De, kad si već na nogama dodaj..." Pa mi je najlakše stalno biti na nogama. Pošteđena sam dugotrajnijih razgovora i sudaranja laktovima. Nevjerojatno puno posuđa je potrebno za takve događaje. U našim kućama/domovima postoje posebne komode, ladice, kredence i ormari s opremom za takve gozbe. Pokušavam zamisliti kako bi to izgledalo u mojih 30m2. Da počnem prikupljati inventar za večeru za 15 osoba. Prije svega, imam li ja u životu 15 ljudi koje bih pozvala na cjelovečernje objedovanje? Jer to nije mala stvar. U životu kakvim žive moji Supermeni i moja braća posve je prirodno imati obavezu ugošćavati i biti ugošćen kod barem 15-20 ljudi kroz godinu. Kumovi razni, rodbina, prijatelji, svega tu ima. Svi su povezani na različite načine i dijele isti način življenja koji sam ja kroz godine udaljenosti u svojoj glavi pretvorila u idiličnu sliku. Koja to možda i ne zaslužuje biti, ali meni je tako lakše živjeti na mom kraju svijeta.
Pretruckala se preko BiH. Uspjela spavati dva puta po pola sata. Koljena otkazala poslušnost negdje na polovici puta, a vrat će se oporavljati idućih nekoliko dana. U putu slušala: Arcade Fire (Suburbs), Angusa&Juliu, TBF Perpetuum Fritule, Chapel Club, Smith Westernse, Florence, Adele, Black Keys i novi REM. Po nekoliko puta, vremena mi nije nedostajalo. Putovanje po mraku je savršeno za slušanje glazbe i samoanalizu. Još ako je glazbena podloga inspirativna... Slušanje glazbe je jedino što mogu raditi u busu, sve ostalo ozbiljno uznemirava moj centar za ravnotežu pa pozelenim. Što nije slučaj sa vlakovima, brodovima i avionima. Apeliram stoga na nadležne organe da hitno uvedu trajektnu liniju Osijek-Ploče zbog stoljetne tradicije povezanosti Panonskog i Jadranskog mora. Od Ploča mogu i na noge, volje i kondicije imam.
Doma sve po starom, osim mene. Iako sam i ja vrlo blizu onom starom kad sam doma. Proradi genetika i duboki mi korijeni. Supermeni se već kod ranojutarnje kave raspravljaju o tomu kad je najbolje krenuti u akciju sadnje kumpira i je li trebalo nabaviti toliko i toliko sadnog materijala. A sunce obilato ulazi kroz staklenu stijenu. "Jesi li jela? Hoćeš li jesti? Ne možeš piti kavu dok nešto ne pojedeš." Hrana je centar naših dodirujućih svemira. Osim kad su bebači u gostima ili na cjelodnevnom boravu. Onda su oni naša horizontala i vertikala. I njihove prehrambene i ine navike i potrebe. A oni se smješkaju, osmjehuju i smiju kao da nisu dijelom naše poslovično mrgodne i čangrizave familije. Ručamo hobotnice, ribe i pite od kumpira. Jer Supermenica ne može pobjeći od svojih korijena. Bebači ravnopravno sjede oko stola. Čak i ako su samo na tekućoj hrani. Hrana je divna stvar za povezivanje sviju i svega u fine zajednice i cjeline.
Nedostaje mi ovdje Vukovarska i Štrosika, dugačke ulice neprekinutih nizova. S ruksakom na leđima i Prinćipesom u kolicima jurim mistom. Važne smo i brze dok obilazimo sva važnija mjesta. Vratile smo se prije nego su nas zabrinuto krenuli tražiti. Onda hranjenje, igranje pa spavanac. Moram spavati popodne jer me tijelo ne sluša. Prinćipesa mi pravi društvo. Cvrkuće Teletabisima, Bumbi i Fifi. Meškolji se dok spava rumenih obraza. Onda pušemo balone i pripremamo ukrase za proslavu njezinog rođendana. Jedemo okrajke kolača i plešemo na nakičastiju zamislivu glazbu.
Doma je dobro.
P.S. Hannah se sutra vraća!!!
Aha. Danas je taj dan. Krećem na jug, a proljeće još nije službeno počelo. Iako je sunca danas bilo u neograničenim količinama. Danas sam gazila Strossmayerovom dok su se s kuća slijevali potočići zaostali od snijega. Sunce im je došlo glave. Naspavana sam, za promjenu. Odrapila sam jutros do 9. Izgleda da u gostinjskim krevetima spavam bolje nego u svom. Ili je do adrese? Ugl, naspavana i isfenirana sam gazila Štrosikom prema istoku. Mogla bih se naviknuti na tu rutu. Kad je hodanje u pitanju, malo je ruta koje mi ne odgovaraju. Možda Istarska u vrijeme ručka u menzi. I komad Županijska prema trgu oko podneva. Previše ljudi koji nisu bili u školi onaj dan kad se učilo kojom se stranom ulice hoda. Slušala sam Adele, Smith Westernse, Destroyer. Taj mi je novi Destroyer kao nešto što se namakalo u mješavini Bowiea iz faze Let's Dance, Roxy Musica i takvih nekih 80ih zvukova pa se nakon namakanja onako modernistički ispohalo i poslužilo na nepotrebno velikom pijatu s jednim listićem rikule i jednom mini-rajčicom.
Krećem na jug. Večeras. Majstor D. je preuzeo ključeve i donio alate. Odmah se bacio na posao i u prvih 10 minuta rasturio pola okvira vrata. Tim tempom i predanošću bi mi mogao sazidati posve novi stan dok se vratim. Sve je moguće. Mene unaprijed bole koljena i vrat. Zbog putovanje, ne preuređenja stana. Ne smijem ni misliti na bezbroj sati u busu. I moguću gužvu. I hrpu prtljage koju ovaj put imam sa sobom. Najgora noćna mora. Kako rekoh, unaprijed me boli, istinski boli. Sutra ću biti smlavljena, ali doma. Prinćipesa će slaviti 2. rođendan u nedjelju. Jeeeeiiiii! Taman moj uzrast.
Sad odoh paničariti zbog putovanja i radova u stanu. Sutra se javljam iz sasvim novog enviromenta.
Svi smo u konačnici nepotrebni i zamjenjivi. To je činjenica koju teže ili lakše usvajamo i prihvaćamo kroz život. Neki, poput mene, uporno odbijaju povjerovati u to pa se većinu vremena trude dokazati i pokazati koliko su važni ostatku svijeta. Na sve moguće i nemoguće načine. Milom ili silom. Uglavnom preko dana, dok ima zainteresirane publike. Kad ostanem sama onda sam uglavnom iscrpljena od pokušavanja. I nije ugodno. Pitam se čemu onda sve. Život i životarenje. Budnost i sanjanje. Pjevanje u kupaonici i po hodnicima. Marljiv rad i trud. Voljenje i nevoljenje. Učenje i zaboravljanje naučenog. Jalova energija rasuta kroz život s nejasnim ciljem. Roditelji vjeruju da potomstvom čine razliku. Umjetnici svojom umjetnošću. Znanstvenici se trude zadužiti svijet svojim otkrićima. Što je sa svima nama ostalima? Treba li se naprezati do apsurda u pokušajima ili se pomiriti sa sudbinom? Ako ne pokušam učiniti nešto bitno, nešto što će makar privremeno u nekom ograničenom prostoru i vremenu učiniti razliku, imam li pravo postojati? Kako opravdati osrednjost, odnosno pristajanje na osrednjost? Na neki bi način osrednjost mogla biti jednaka ništavnosti. Osrednji su uvijek u većini, oni su, mi smo, ja sam ta koja je zbog svoje osrednjosti lako nadomjestiva. Težnja za popravljanjem sebe u odnosu na ostatak svijeta ili nekog konkretnog ono je što me eventualno može pomaknuti sa mjesta. Spasiti od depresije. Stalni napor i želja da postanem bolja verzija sebe čine moj život zakučastim malim svemirom. Potrebno mi je, prije svega, imati poticajnu okolinu. Mikrokozmos sastavljen od ljudi koji inspiriraju na promjenu, koji jesu promjena.Važna je i scena. Meni nije pretjerano nadahnjujuće biti bolja na stadionu. Biti bolja u poslu je nešto sasvim drugo. Naravno. Važno mi je i koliko je cilj izazovan, koliko je teško ostvarljiv. Što teže - to je slasnije primicanje. I na kraju, važna je želja, tj. koliko ja zapravo želim biti bolja u nekom dijelu svog života. Npr. neka bolja verzija mene sigurno ne bi pušila kutiju cigareta dnevno. Nepušači/ce su u mojoj okolini rijetkost, kao i oni koji su uspješno prestali. Cilj doduše jest izazovan, ali nema želje. Nisam ni probala, nisam ni pokušala prestati. Nitko me nije uspio dovoljno motivirati. Zagađujem svoje tijelo i sve oko sebe. Svjesna sam toga, ali i dalje otpuhujem dimove. No, nije isključeno da će se želja jednom pojaviti i da ću prestati. I ne samo kad su cigarete u pitanju. Živim u nadi da će se u mom životu nastaviti pojavljivati ljudi/izazovi uz koje ću htjeti biti bolja vezija sebe.
Jeca-štreberica i ja smo rasturile stan. Omotale sve u plastiku, popakirale hrpice mog života i oslobodile majstoru prostor za promjenu. Ona je uzbuđenija od mene. Njezin je optimizam zdrav i zarazan Ja kasno palim. Nadam se samo da me rezultat neće obeshrabriti od budućih zahvata. Odabrala sam boje za zidove. Umjesto aktualnog gay friendly okružja imat ću totalno ženskaste zidove. Još ne znam kako ću reagirati na njih kada ih prvi put vidim. Uvijek mogu žmiriti.
Dan žena je prigodno pao na Pokladni utorak. Gradom hodaju maskirana djeca i muškarci sa crvenim karanfilima i ružama. Što je također svojevrsna maska (isprika časnim iznimkama). Većina ih taj cvijet nosi kao amputiranu ruku - nemaju ideju što i kako započeti s tim, a i fantomska bol je prisutna. Svejedno, lijepo ih je vidjeti. Jutros sam susrela čitavu povorku između glavne tržnice i pošte. Da ne znam, pomislila bih da sam upala u vremenski stroj i završila u 1984. Karanfila kao na Dan Republike.
Sutra počinje korizma. Aktualno novinarsko pitanje ovih je dana čega će se tko odreći. Netko slastica ne bi li profitirao kojim kilogramom manje prije sezone s manje slojeva odjeće za kamuflažu. Ambiciozniji pucaju na prestanak pušenja. Osim zdravstvene tu je i prikladna ekonomska računica. Ugl, svi planiraju učinit nešto dobro za sebe. Što je u redu i psiholozi se slažu oko toga da mentalno zdrava pojedinka treba sebe staviti na prvo mjesto, usrećiti sebe, kako bi bila dobra i za svoju okolinu. Ili nešto slično tomu. Iako ja i dalje mislim da je bit korizme nešto drukčija. Možda više usmjerena na činjenje dobra drugima? Možda, tko će to znati u današnje vrijeme. Matična mi se crkva većinu vremena bavi dnevnom politikom, tako da je teško od njih dobiti konačan i jednoznačan odgovor. Treba brinuti o tolikim nekretninama, a to je time consuming aktivnost. Navodno.
Jeca-štreberica i ja smo pakirale danas. Stan izgleda čudno, ogoljeno. I dalje imam hrpetine nepotrebnih stvari. Koje su sad samo privremeno spakirane i stavljene na neprikladno mjesto. Omiljena kategorija: o tomu ću misliti/brinuti kasnije. Sutra kupujem boje. Cijela ta priča oko stana postaje stvarna i počinje me uznemiravati. Bila sam danas u poreznoj. O sreće, o veselja. Začuđujuće brzo smo riješile prvu etapu razmjene papira. Gospođa iz sobe 4 i ja. Razmijenile smo i brojeve telefona. Još ćemo se čuti. Doviđenja. Doviđenja. Sad čekam poziv.
Dobila sam rješenje/presudu o razvodu. Nisam planirala studirati sadržaj tog lista papira, ali nije mi bilo suđeno. Dok sam pravila kopije za poreznu pohvatala sam neke riječi na papiru. Spojila ih u rečenicu. Iduće čega se sjećam je zvuk mentalne roletne koja je treskom pala. Dakle, ako ikad padnem u zamku da pomislim kako je onaj-čije-se-ime-ne-spominje imao/ima/će imati nekih ljudskih osobina, sjetiti ću se te rečenice koju je izdiktirala njegova zakonska opunomoćenica na tom veselom ročištu, a po njegovoj izjavi. I tu će biti kraj mog pomišljanja.
Poslušala sam danas prvi album Frankie & The Heartstrings, Hunger. Objavljen je početkom ove godine. Teško mi je bilo što reći nakon dva slušanja. Indie, britanci, slično koječemu... Bilo je na par mjesta nekog veselja. Iscrpnije nakon što to apsolviram. Kako stojimo sa slušanjem glazbe u korizmi? Hmmm....
Nisam mogla odoliti, previše je agresivno da bi se ignoriralo. Na moj je rođendan ove godine u Osijeku započela službena pretprodaja ulaznica za, kako navode, prvi koncert Lepe Brene u Osijeku nakon 20 godina. Organzatori koncerta su udruga/agencija Student3P i Borbaš. Za Borbaša i ekipu se ne čudim, ali me ovaj Student3P zatekao. Na njihovoj mrežnoj stranici čitam: "Udruga «Student 3P Hrvatska» je neprofitna, nevladina, studentska organizacija koja djeluje u cilju poboljšanja mobilnosti studenata na prostoru Republike Hrvatske i u inozemstvu, okupljanja studenata i poticanja njihovog aktivnog sudjelovanja u društvu, te promicanja ideja koje mogu podići kulturu života." Pa su odlučili organizirati koncert Lepe Brene. Jer je to očit izbor kad je u pitanju podizanje kulture života. I onda je tu i humanitarna komponenta: "Pohvalila je (Brena op.a.) organizatore koncerta, studentsku udrugu “Student 3P Hrvatska”, te izjavila kako je ovo prvi puta da nastupa a da dio prihoda od prodanih ulaznica od koncerta ide u jednu plemenitu svrhu kao što su studentske stipendije za studente lošijeg socijalnog i materijalnog stanja." I sad se ti usudi reći nešto, a koncert ima i plemenitu svrhu. Reći će neki da bih se i ja trebala poklopiti ušima jer smo Balaševića doveli 2002. u Osijek i naš je koncert isto imao humanitarnu crtu. Naš je cijeli bio humanitaran, izvođač nije lipe dobio, a bome ni euro-centa. Osim toga, neovisno o tomu što ja privatno mislila o Đoletovom karakteru, mislim da se njega i Brenu ne može stavljati u isti koš. Nadalje, moja tadašnja matična stanica (da ne kažem udruga) nije imala studentski prefiks. I last but not least, nemam ja problem s Brenom kao takvom, nego sa studentskim izborom. Studenti biraju Brenu. Čiji koncert sigurno ne košta 10000 kuna. Ili netko tko si utvara kako zna što studenti žele pa dovodi izvođačicu po njihovom ukusu. Karte su puštene u prodaju po kojekakvim opskurnim mjestima diljem najdepresivnije županije u zemlji, još uvijek nema podataka o prodaji. Računa se na masovan odaziv. Hebi ga, žena nije ovdje nastupala 20 godina. Svi ti studenti koji će pohrliti na koncert žene koja je nastupala u Osijeku zadnji put prije njihova rođenja. Ali oni žele nju. Turbo-folk divu i kraljicu, or something. Nekad su u Osijek studentske udruge dovodile Laibach, Električni orgazam, Let 3, Hladno pivo, Majke... Sad je tu Jole (prošle godine), Jelena Rozga, (isto), Lepa Brena. Hoćete prosvjede? Čemu? Sasvim mi je svejedno. Danas je na vlasti HDZ. Sutra će biti visokoobrazovani kadar koji je ključne formativne godine proveo slušajući gore navedene. Budući ministar ili ministrica u nekoj imaginarnoj vladi će se studentskih dana prisjećati kroz alkoholnu izmaglicu na Breninom koncertu. Porez će mi razrezivati netko tko je vene razrezivao slušajući Rozgu, a o mojoj će mirovini brinuti .... you get the picture. Čak i ako organizatori ne očekuju studente na koncertu već su birali izvođačicu koja može obrnuti najveći promet pa će humanitarni aspekt biti uspješan, dakle čak i u tom slučaju, bruka i sramota. Sramota za grad koji se opisivao kao studentski. Koga ili što u tom slučaju predstavlja studentska udruga? O kakvoj mobilnosti oni pišu kad pišu o sebi? Organiziraju prijevoz na koncerte Brene, Karleuše i Cece po regiji? Bez ikakve želje da s visoka sudim o nečijim glazbenim sklonostima, ljudi moji i žene tuđe, ako to nije za zabrinuti se ja više ne znam...
Dajmo raji kruha i igara. Dajmo im dječiji doplatak do kraja studija jer ionako ni u poznim dvadesetima ne znaju obrisati balave noseve. Dajmo im besplatno studiranje. Dajmo im što god požele jer njihove interese zastupa studentska udruga koja dovodi Lepu Benu da slatko greši oblikujući te mlade umove. Zaslužili su.
Uključila sam link ovog bloga na svoj Last.fm profil. Što se vama ne čini posebno važnim da bi se uvrstilo u daily report from the dark side, ali za mene je giant step. Jedno je kad me čitaju meni dragi ljudi ili ljudi koji su dragi mojim dragim ljudima. Nešto je sasvim drugo kad se otkrije položaj i pusti posve nepoznate ljude da bacaju poglede po mom ispiranju misli. Kažem, giant step. Uvijek ga mogu maknuti, to mi daje osjećaj sigurnosti. Makar i bio lažan. Legitimno je pitanje o opravdanosti pisanja za javnost. Ako sam htjela svoje stanje podijeliti s prijateljima, mogla sam pisati mailove. Ako sam htjela samo sebi pomoći, bilo bi dovoljno pisati bez dijeljenja. S obzirom na to da sam se odlučila na blog, jasno je da sam htjela u nekom trenutku outati svoj (polu)privatni prostor. Eto, outam se. Barem da netko to napravi kako treba i na vrijeme. A ne uhebe život ljudima oko sebe.
Vratila se Jeca-štreberica iz Brisela i donijela praline! I limenu kutiju za kolekciju. Uskoro ću trebati policu samo za limene kutije belgijskih i inih čokolada. Planirale smo pripremu stana za dolazak majstora i biranje boje za zidove. Tona posla koji se mora obaviti u par dana. Lako je kad se imaš na koga osloniti. Pakirat ćemo da će se prašiti. Onda će se samo prašiti. Dok ja budem na putu.
Hannah se dočepala kompa, konačno. Objavljuje fotke divljih životinja i ne izgleda mi kao da bi se vratila doma. Lako je tako. A kod nas prosvjedi. Neću pisati o prosvjedima, rekla sam da neću. Ionako je sve ispalo onako kako smo predvidjeli. Mladi pastir je ispao baš onakav kakvim ga pamtim. Riječima Feralovaca: Kreten bija - kreten osta. Eto ti vođe, nacijo. Sinoć skoro dobio batina u Osijeku. Da mi se da baviti time, slavodobitno bih se nasmijala. Iako je i to zauzimanje za "dostojanstveno" prosvjedovanje u Osijeku upravo urnebesno smiješno. Nije valjda iz Zenice stigla uputa da tužnici i tužnice ovoga grada moraju birati nenasilje kao svoj put? O tempora... Ali neću, neću o politici. Iako me vuče. Ipak sam ja, kao i Transporter, nacionalno onesviještena s velikim početnim slovom. O nacionalnom se, kao i vjerskom identitetu, u boljim kućama ne razgovara. To je u kategoriji "podrazumijeva se". Malograđanski sam ljuta kad se takve stvari izvlače na ulicu, što je u ovoj tužnoj zabiti postalo uvjet bez kojega se ne može ni o cijeni pšenice pregovarati. A o cijeni pšenice bolje da i ne počinjem, tj. o svemu što se poljoprivrede u Hrvata tiče. Nema zemlje sa više seljaka, a manje obrađenih površina (o prinosima o jedinici da i ne govorimo). A svi bi poticaje. Molim lijepo, imam i ja dvije biljke na umoru u loncima za cvijeće. Kako mene nije država uzela u obzir? Pfuj!
I dalje previše pušim. Nikotin se lijepi po svim predmetima u stanu. Smanjila sam u usporedbi sa zadnja tri mjeseca kada mi je cigareta bila jedina stabilna točka u svemiru. Dan za danom za danom, skoro dvije kutije dnevno. Dogorjela cigareta u ruci, kava i mineralna. Ja u fotelji. Zurim u prazno. A nikotin se lijepi. Nije problem oprati ga sa prozora. Odvratno je, ali nije problem. Nije problem ni skinuti zastore i obaciti ih u mašinu. Odvratno je gledati boju vode koja izlazi iz mašine. Posebno je odvratno razmišljati o slojevima nikotina na svojoj koži, kosi, noktima. Naslagama u vlastitoj unutrašnjosti. Svejedno i dalje trošim nikotinske štapiće kao da mi život visi o tankoj dimnoj vlati koja se odmotava preko sobe. Carver i Kiš su sigurno imali u nekom trenutku sličnu ideju. Nimalo skromna usporedba.
Sad kad je ormar presložen, dogovoreno bojanje dijela zidova, većina fotografija izvađena iz okvira i prve dvije vreće smeća izbačene iz stana, a kosa odrezana, što sam naučila?. Nije bilo do mene. Ja sam svoj položaj otkrila još u prošlom stoljeću i nisam čučala u ormaru čekajući pravi trenutak za napad. Još samo trebam realizirati napad štiklom i mogu zaključiti poglavlje.
Bio majstor jučer, pogledati što bi se i kako trebalo raditi u stanu. Napričali se, kako to već s majstorima ide. Ovo ipak nije običan majstor, ovo je Dražen, a Dražen je drug. Procjene su obećavajuće, danas ćemo finalizirati dogovor. Plan je da se prva faza sanacije štete napravi dok sam ja doma. Njemu mogu ostaviti ključeve s punim povjerenjem. I vratiti se u prostor koji će manje podsjećati na ono što je bilo.
Pretumbala sam ormar, konačno. Opet sam napunila vreću smeća. Čuvam nevjerojatne stvari. Točnije, čuvala sam. Bacala sam hrabro, a kukavički ću za koji dan jaukati zbog bačenih stvari. I početi novi ciklus prikupljanja i čuvanja. Neke se navike jednostavno ne mogu promijeniti. U međuvremenu je dobro napraviti mjesta. Živeći u neprirodno malim prostorima zadnjih 16 godina svladala sam staru istočnjačku vještinu slaganja stvari u kutije koje se slažu u kutije pa u nove kutije. Ponešto u vakum-vreće. Sanjam vrijeme kada ću imati dovoljno prostora da ne moram imati nikakve kutije osim onih nepotrebnih, dekorativnih. I kada ću moći imati nesložene ormare i ladice. Ponekad mi se čini kao da sam prošla ozbiljan vojni trening prisilne urednosti. Istina je ipak da sam razvila sasvim mali poremećaj pretjeranog slaganja stvari. Dobro je dok ne počnem slagati knjige i CDove po boji omota. To će zasigurno biti zvono na uzbunu. Te stvari još uvijek slažem po autorima. Za razliku od odjeće koja visi u ormaru. Koju ne trebam slagati, tj. nije potrebno ulagati nikakav trud u slaganje po bojama - sve je crno. Ne razumijem zašto mi ljudi predlažu, preporučju čak, da odustanem od tradicionalne crne? S crnom sam uvijek na sigurnom. Tu se nema što kombinirati, uparivati. Jednostavno ide. Posebno je dobro to što u jutro, dok krmeljam prije posla, ne moram ulagati nikakav mentalni napor u biranje odjeće. Štedi vrijeme koje se može bolje potrošiti na ispijanje prve kave i obavezne tri cigarete prije posla. Mada, moram prijaviti da sam izvadila ledendarni ciklamasti kaput iz vakum-vreće danas. Da, to je onaj isti koji sam naslijedila od Anuške i neustrašivo ga nosila s maskirnim hlačama (koje više nemam). Sad se mislilm da bi bio koloristička uzbuna na ulici po ovoj hladnoći i sveopćem sivilu. Zaustavljao bi promet. Hmmm, tempting. Ako me sretnete u tomu, nemojte misliti da odustajem od crne. Samo se malo igram.
Preslušavam novi REM, Collapse into Now. Glazba moje mladosti. Ima elemenata Monstera, Out of Time i još nekih starih, dobrih, albuma. Meni odgovara što "It Happened Today" ugođajem podsjeća na "Finest Worksong", "Uberlin" počinje i razvija se kao "Drive", a "Mine Smell Like Honey" baca na "Near Wild heaven". Sviđa mi se što zvuči poznato, što prepoznajem ono što volim kod REMa. "Discoverer" ima potencijala biti hit među odanom publikom. Drago mi je što se vraćaju sebi (dok još imaju komu). Imam ploču Out of Time koju čuvam samo zato da ju negdje prikačim na zid. To bih mogla sad i napraviti. Nakon što Dražen popravi zidove. Složiti na jednom zidu instalaciju pod naslovom "Hommage sebi iz boljih vremena" bi bio dobar projekt. Ujedno bi poslužio i kao trajna inspiracija i upozorenje od čega ne treba odustati ni pod koju cijenu.
Petak je završio jutros oko 2,30. Nekako smo se u ta doba razlišli sa družbovanja. Unatoč umoru nisam spavala tupim snom, opet je podsvijest otplesala svoj makabristički ples. Što ne čudi s obizirom na to da se u nekoliko odvojenih dijelova ovog petka pojavilo groblje . Bila sam po prvi put na Aninom groblju. Zakopali su barba Miru. Nije dugo trajalo, nije bilo previše ljudi. Valjda je bilo taman koliko je potrebno da se može reći "ispratili smo ga". U povorci su, kao i uvijek, muškarci išli naprijed, a žene su malim koracima dovršavale sporu pogrebnu rečenicu ljudi. Bilo je sunčano, topio se preostali snijeg i led. Muškarci u uniformama su ispucali plotun. Nekolicina nas je poskočila, većina je ostala nepomična. Čitala sam natpise na nadgrobnim spomenicima iz nekih drugih vremena. Švapska prezimena, posljednji pozdravi uklesani goticom. Sjene grada koji je nekad postojao. Nježnosti na njemačkom jeziku ispisane goticom su mi tako kafkijanski začudne. Sadržaj u sukobu sa formom. Groblje je prekriveno nasadima umjetnog cvijeća. Irisi, ruže, tulipani i krizanteme bez mirisa, načeti ledom, suncem i kišom. Falilo mi je da netko nešto zapjeva. Ne Fala ili neku sličnu tugaljivo licemjernu, da netko zapjeva nešto što slavi život. Nekako imam osjećaj da bi barba Miri bilo drago. On je bi od one vrste ljudi kojih je sve manje, koj su znali slaviti život čak i kad je bilo gadno i opako bolno.
Kasnije sam išla na otvorenje izložbe fotografija "iz sutona u svjetlost". Tema? Osječka groblja. Taksist koji me dovezao pred galeriju je rekao "Mislio sam da znam sve kafiće u gradu". D&D su me pitali "Otkud ti ovdje?" Ispostavilo se da poznam nekoliko ljudi koji se bave fotografijom. Zapravo sam se poprilično domaće osjećala. Dok sam se muvala uokolo, počesto sam se zaustavljala kako bih nekoga pozdravila ili uzvratila pozdrav. Fotografije su korektne. Nekoliko je lijepih. Bez obzira što ih je naručio osječki Ukop doo. Gradonačelnik je pozirao kao da je na izboru za miss. Dok su predstavljali autora i izložbu, oči su mu bljeskale kao mački na cesti. Dežurna kulturna klika je čekala tajni znak da se obruši na izloženo iće i piće. Kao na pravoslavnim sahranama. Grupa mladih muškaraca i žena je lijepo pjevala a capella. Glasovi su im se gubili u žamoru posjetitelja. Stajala sam u prvom redu njihovog malog koncerta u kutu galerije i bilo mi je dobro. Kao i u životu, muškarci su se bolje zabavljali pjevajući. Jedan od njih je pjevao s takvim iskrenim veseljem da je na trenutke izgledalo kao da pjeva posve sam na velikoj pozornici za mnogobrojnu publiku koja je platila ulaznicu samo da bi ga čuli. Zato volim pjevanje. Odnese te.
Volim šetati po grobljima. Volim tu tišinu i ravnopravnost u smrti. Na spomenicima možete pročitati nevjerojatne priče. Metkovsko je groblje neveliko, ali može se potrošiti i do dva sata u obilasku i polaganoj šetnji. Na Predloac se dolazi putem popločanim onim starinskim granitnim kockama ili skalama (stubama), od volje vam. Pogled na dolinu Neretve je divan. Uskoro ću poći doma. Radujem se. Jako se radujem.
Pisati blog općenitog naslova kakav je ovaj pomalo je nalik pisanju školske zadaćnice na "slobodnu temu". Te su mi uvijek bile napete. Privid slobode izražavanja, moralno-etička sačekuša za pubertetlije ne bi li stručna javnost dobila jasniji uvid u stanje naših mlađahnih revolucionarnih umova. Autocenzura je uvijek bila dobro rješenje. Uspjevala sam pisati tako da se sve naslućuje, ali ništa nije do kraja izrečeno. Pomalo kao u ovom blogu (mislim na cjelinu). Koliko je to ispravo, pošteno? Koliko je to radi zaštite privatnosti, a koliko zbog čistog straha od izlaganja? Slobodni stil, slobodno pisanje i disanje. A slobode nigdje. Dube kaže da bi htjela živjeti u nečem nalik Lici, ne posjedovati ništa osim konja, luka i strijele. Nema HEP-a, telekomova, poreznika, banaka, ljubopitljive rodbine i kućnih ljubimaca koji traže pažnju. Obično kažem da se i na 1 konjsku snagu sigurno plaća neki porez. Nema slobode, samo zablude o njenom postojanju. Oni koji za sebe misle da su slobodna duha neka se ne nađu prozvanima, ali ja takvih nisam upoznala.
Ulažem napor u oslobađanje svog uma od ružnih uspomena i iskustava. Iako bi mi baš to trebalo služiti kao obrambeni mehanizam, štititi me od ponavljanja istih grešaka. Ako se oslobodim sjećanja na bol, opet sam kvalificirana žrtva nečijeg poganluka. Ako oprostim, a ne zaboravim licemjerna sam u vlastitim očima. Muči me što više nisam sigurna kakve filtere trebam primjeniti da izdvojim sve lijepo, sve što me hranilo i držalo cijelom sve ove godine, a bez ustrašenog pogleda lijevo i desno. S koje strane je neprijatelj vrebao u tom trenutku, a ja to nisam opazila? Mala paranoičarka u meni radi prekovremeno i neplaćeno. Ima li tomu kraja? I tko je tomu kriv? Kako se izložiti svijetu bez bedema zadrške? Osloboditi se paničnog straha. Lako je s poznatim i dragim ljudima. Lako je hodati sama ulicama. Lako je čitati nove knjige i slušati novu glazbu. Onda netko upali štednu žarulju u mojoj glavi i svijest o novim i nepoznatim ljudima me ispuni očajem. Kako više, ikad više, povjerovati nekomu bez straha od skrivenih planova? Kao onom pitonu koji je odjednom prestao jesti i danima ležao ispružen pored svojih vlasnika. Uzimao im mjeru. Njega su legalno eutanazirali.
Svako jutro zadnja tri mjeseca stanem pred ogledalo i počnem pjevušiti. Planiram zadatke toga dana. Pravim raspored telefoniranja i skajpanja, trasiram put na posao i najdužu rutu za povratak s posla. Gledam vremensku prognozu na DJH. Planiram projekcije, slušaonice i kave s prijateljima. Zapošljavam malu paranoičarku u mojoj glavi mislima o konkretnim i važnim stvarima, ponekad bademima, mirisom svježe samljevene kave, poklonima koje treba pripremiti... Činim što mogu da bih ju zadržala na tračnicama. Ja nisam opisana i sažeta u ovih zadnjih tri mjeseca. Ja znam ženu koja je u istom tjednu umočila prste u Atlantski i Indijski ocean.
P.S. Naslov je naslov zbirke poezije Raymonda Carvera. Dok sam pisala slušala sam albume (cijele ili u komadićima) Belle&Sebastian The BBC Sessions; Toma Waitsa Closing TIme, Destroyer Kaputt i The Black Keys Rubber Factory.
Hannah se ne javlja već drugi dan. Brinem se. Najavljivali su joj plivanje s morskim psima i skakanje s litice. Nije bila oduševljana, ali tko zna, možda su ju uspjeli nagovoriti da proba. Sad se negdje oporavlja od šoka? Ili su veze u kvaru? Zadnje što smo čuli je da je umakala prstiće u Atlantik i spuštala se u nekakve spilje (špilje?). A toliko je novih vijesti koje bi joj bile zanimljive. Festival u Šibeniku, na primjer. I da mi majstor dolazi napraviti procjenu sanacije zidova. Koji su trenutno totalno gey friendly. Nedopustivo. Svi u sobi će biti sivi, barem neko vrijeme. Neka dobra siva. Ne mogu ju predočiti još uvijek, ali znam da će biti siva.
Danas su javili da je umro barba Miro. Posebno zanimljiv i meni drag čovjek. Pili smo neke kave zajedno, posuđivala sam mu knjige dok se spremao za bolnicu, dok je ležao u bolnici, oporavljao se kod kuće. Volio je čitati Tomića, a Mandića je držao na noćnom ormariću u bolnici da ga sestre primjete i pomisle kako je on, barba Miro, načitani intelektualac (tako je on to opisao). I sad imam pripremljenu hrpicu knjiga koja je trebala stići do njega. Pekao nam je odlične muffine. Bila je to neka njegova šašava radna terapija od koje smo svi profitirali. Pamtit ću ga u slavonskoj rekli sa šeširom, mala parodija na lokalnog idiota s ciljem da vidimo kako bi to zapravo trebalo nositi i ponositi se. Barba Miro je bio faca. Falit će.
Naslov je moj opis sebe same na jednoj društvenoj mreži. Kada sam otvarala profil, to je doista i bilo jedino čega sam se mogla sjetiti i što sam imala za reći o sebi. Bez ikakve namjere da ispadnem cool/guba/fora. Što svakako ulazi u kategoriju mission impossible s obzirom na moje talente. Iako ja zaista pijem kavu na litre i spavam premalo na svoju visinu. Nekad sam to bolje podnosila, sad me pomalo sustižu godina u krivinama. Moje tijelo potrebuje više sna nego mu pružam. Vraga pružam, bacam k'o psu! Pa se čudim što me izdaje i povremeno se pravi kao da me ne poznaje. Baš kad ga trebam. Recimo kad u punoj brzini prestižem curice koje se u četveroredu lijeno vraćaju iz škole zauzimajući puni profil pješačke staze. A ja moram upasti u škare na biciklističkoj s oslabljenim releksima. Dramatična glazba u podlozi. Jedva sam izvukla živu glavu. Kakav bi to naslov bio... Pravac naslovnica 24 sata! Iako sam preživjela da bih svjedočila neću promijeniti naviku hodanja u punoj brzini. Hodanje mi daje osjećaj kontrole i moći, a to volim i trebam. Ja odlučujem o brzini i smjeru kretanja. Kontroliram svoj hodački svemir. Scenografija je provincijski jednostavna. Ne trebam previše ukrasa. Tu i tamo pokoje stablo. Možda kakav zanimljiv reklamni natpis (prodajem rakiju. pokucati na prozor) ili oglasnu ploču (odvjetnički ured Krivić) i lonac za cvijeće (pitar) na balkonu. Da se razbije monotonija. Ako dovoljno često hodate istim stazama počinjete susretati iste osobe na istim mjestima. Nakon nekog vremena imate osjećaj da ih poznajete i trebali biste ih početi pozdravljati. Ili barem kimnuti u prolazu. Biram to ne učiniti jer što ako iz nekog razloga odluče promijeniti svoju hodačku putanju? Osjećala bih se izdano. Pomislila bih da su to učinili zbog mog dobronamjernog kimanja. Susrećem tako ćelavog muškarca bez lijeve ruke, već dvije godine. Uglavnom između Krežmine i Stepinčeve. Uvijek je u tenisicama i sportskoj opremi. Hoda brzo, gotovo brzo kao ja, ali u suprotnom smjeru. Dok se mimoilazimo tako jureći, stvorimo minijaturni zračni vrtlog. Susrećem i učiteljicu u osnovnoj školi. Znam da je učiteljica jer su uz nju često klinci s glomaznim torbama na leđima. Ona uvijek nosi platnene vrećice prepune papira. Boja kosu u plavo, zapravo jako žuto, i koristi neprimjereno ružičast ruž. Oblači kostime pastelnih boja. Patuljci ju na semaforu pozdravljaju ozbiljnim glasićima s osmjehom, a ona im odgovara na isti način. Izrazito visoka žena kratke plave kose koju susrećem prije nego zaobiđem prugu na rubu Sjenjaka. Hodačica je samo za lijepa vremena. Nosi plitke ravne cipele i karirane uske suknje. Često joj pobjegne očica na najlonkama. Hodam iza nje i ne znam je li prikladno upozoriti ju na to.
Neke osobe susretnem samo jednom, ali ih upamtim. Djevojčica u ružičastoj jakni, ružičastoj trenerci i (pogađate!) ružičastim tenisicama koja trčkara uz oca, pokušavajući sustići njegove odrasle korake. On joj glasno tumači kako ne smije hodati ne držeći ga za ruku. U idućem trenutku ona zastane, podboči se i ozbiljnim mu glasom mu: Ali tata, ja sam mala, ne mogu sve to znati! Kao u Carverovim pričama, sve je samo naizgled obično i svakodnevno.
Preslušavam, kondicijski naravno, TV on the Radio. Spremit ću se ja za taj festival, svih mi bubnjeva Darwooda! I nabavit ću nekakav opako moćan T-shirt, što bi Transporter rekao egzibicionistički. I cupkat ću u ritmu tako znalački da će i kiša početi padati. Kakav bi to festival bio bez kiše i blata? Kako bi inače sve male Kate Moss Wannabes mogle obući traper šorceve i brandirane gumene čizme? (Ili je to so last year đir?)
| < | ožujak, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
pisanjem do mentalnog zdravlja
Hypem.com
The Hype Machine
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Trenutna glazbena stvarnost
Stalna postava:
Waits - izbornik
Cash - dušebrižnik
Cave - kreator igre