Sigurno je postojala u kuhinjama vaših majki ili baka, ako je već u vašima nema kao ni u mojoj. Ona u kojoj se nalaze stari pluteni i plastični čepovi, klupko špage, gumice, poklopac za teglu ili više njih, napola dogorjela svijeća, kutija šibica i takve stvari. Ladica koja se nekad nalazila u starim drvenim kuhinjskim stolovima, a kasnije, kad su ladice u kuhinjskim stolovima postale demode, preselile su se u neki od kuhinjskih elemenata. Doma još uvijek imamo takvu ladicu, bez obzira na modernu kuhinju. Supermenica kaže da u domaćinskim kućama mora biti i takvih mjesta na kojima se čuvaju stvarčice koje su naizgled višak da ne kažem otpad, ali se prije ili kasnije pokažu potrebnima. Reciliranje s dušom. Domaćinske kuće su kuće u koje ljudi često svraćaju, bez posebne najave. U kojima će netko uvijek imati vremena popiti kavu s neočekivanim gostom, spremno podijeliti objed i "par riči". Eh, sad mi to zvuči divno i toplo, a milijun mi je puta bila puna kapa vazda novih faca koje su upadale u MOJ životni prostor. Baš kad bih se zavalila pred TV, nakon što sam uspješno obavila dnevnu zadaću sklanjanja i pranja posuđa, baš kad bih se naoštrila na malo vremena za sebe (prije nego je Oprah i dr. Phil i ostali uopće otkrilo taj pojam) netko bi pokucao na vrata i to je bilo to. Onda redom, kava, sok, meza, malo ozbiljnija tekućina, malo ozbiljnija hrana... Pa dodaj ovo, dodaj ono, donesi, poteci, priskoči... Genijalno. Običaji u izumiranju, ozbiljnije ugroženi nego sibirski tigrovi. Važno je sačuvati ladice za sitnice u kuhinjama, bez obzira imate li ili ne želju biti vlasnikom domaćinske kuće/stana. Takva ladica govori o vašemu duhu, pogledu na život i druge ljude. Ne bacam uvijek plutene čepove, baš kao što ne bacam lijepe uspomene na ne više tako drage ljude. Imam nekoliko komada uzice koji mi možda nikad neće zatrebati ili neće biti prikladni za moju tog časa goruću potrebu, ali ih ne bacam. Čuvam ih kao što čuvam neka prijateljstva koja me ponekad iscrpljuju, ali mi tako često predstavljaju jedinu svijetlu točku u danu/tjednu/mjesecu. A nekad je jednostavno potrebno nešto povezati cigla-crvenom plastičnom gumicom. Bez dubljeg značenja. Vrijeme je da svim tim predmetima dodijelim neku ozbiljnu ladicu, da se zna da je moja odluka konačna i ozbiljna.
Da ne ispadne kako vazda živim u oblačastim tvorbama, samo kratki komentar na ovaj višednevni košmar u Japanu. Nepotrebno je i suvišno rastolagati priču o opsegu i dosegu te tragedije. Ono što je meni upalo u oko/uho ovih dana su komentari načina na koji stanovnici Japana žive svoju nevolju. Zadivljeni smo njihovom smirenošću, tihom tugom i stoicizmom. Iščuđavamo se i divimo kako strpljivo, bez buke i nereda stoje u redovima za obrok/pomoć. I ostajemo na tomu da i dalje to ponašanje prepoznajemo samo kao nekakav kuriozitet. Mali čudni ljudi kosih očiju. Ne bi nam ni slučajno palo na pamet nešto naučiti od tih ljudi koji tako časno podnose svoju sudbinu. Čast je ovdje misaona imenica. I samo to.
Post je objavljen 16.03.2011. u 23:50 sati.