Vlak mi klopara pod prozorom, teretni. U fotelji sam s daljincima na pravim mjestima. Kava, mineralna i cigarete. Slušam Broken Bells, istoimeni album, treći put ukupno. To su mi nadoknade iz prošle godine, kad nisam dolazila na nastavu. Oni će uskoro objaviti i novi EP, a ja ni ovo nisam temeljito islušala i preslušala. Lele.... Ali se sunce obilato prelijeva gradom (kako mu samo tepam...) i šmrcavci suznih očiju su počeli zauzimati ulice. Ja se 'ladno prešetavam u prekratkoj suknjici i zaposlena-sam-i-užurbana-ko-iz-zagreba mantilu. Crnom, jasno. Ovaj očiti optimizam u pismu je posljedica, kako ispravno zaključuje stalna čitateljska publika, povratka na adresu s osobne. Sunce nema nikakve veze s tim. Mene marčano sunce umara i ozlijeđuje mi kožu. Moja je pokojna baba (Ne baka, baba. Da bi bila baka ona bi morala biti rođena u nekom gradu, nositi šešire i broševe, ići na partije bridža i to. Moja je legendarna baba bila genijalna u svakom pogledu i na sve moguće načine, opasavala je travercu oko sebe i vanculete oko glave i nije bila baka. Da ne bi bilo zabune.) uvijek govorila da je marčano sunce nezdravo i ja se toga pridržavam. Ivka me nije danas uspjela izvući na promenadu. Najviše što joj je pošlo za rukom je pod tendu u W. Sasvim dovoljno. Opet mogu normalno rashodavati dugačke ulice. Tijelo voli dugačke korake i preteški ruksak na leđima zbog ravnoteže.
Razmišljam o lakoći kojom se moja mlađa sestra odlučuje na putovanja. Neki je dan odlučila otići autom u Prag. 800 km. I otišla. Ja obolim zbog odlaska u Zg, a putovanja u druge zemlje me najprije mogu odvesti u bolnicu. Ona na putovanja uvijek nosi više stvari nego bi dostajalo za tri žene. Moji su koferi uvijek složeni kao apoteka i minimalno opterećeni. Kad se dočepa cilje u stanju je ne spavati danima samo da obiđe što je više moguće sadržaja. Ja bih najradije ostala u hotelu do povratka. Provjereno imamo iste roditelje. Kad me pozvala da idem s njom u New York dobrano sam se zamislila. Kako bi tek to izgledalo... Vrijedi li put u New York svađe sa sestrom? Podržavam njen istaživački duh, ali s pristojne udaljenosti. Uvijek ću ustati u obranu njezinog idućeg putovanja u razgovorima sa Supermenima. Kojima nije sasvim jasna svrha tolikih putešestvija samo radi gušta putovanja i otkrivanja novih prostora. O nepotrebnom trošenju novca da i ne govorim. Neka putuje, svako je putovanje kao jedan novi život. Dok god se ima gdje vratiti i dok joj se god raduju na povratku. Nema ništa tužnije nego doputovati na kolodvor na kojemu te nitko ne čeka, nema olakšanja i veselja zbog povratka ili uzbuđenja zbog dolaska u novi grad, zemlju. Mene je ova potonja inačica uvijek promašivala, a ova prva me je znala isparati kirurški precizno po sred duše. Kad se iskrcam iz busa/vlaka i nema nikoga da me dočeka, da mi se obraduje, raširi ruke i prihvati me. Sjećam se prvih povrataka doma, puno prije mobitela i sustava obavještavanja sa svake točke puta. Supermenica je nagađala kojim bih se busom mogla pojaviti iz pravca Splita pa je slala braću ili sama odlazila do kolodvora preda me. Uvijek je netko moj bio tamo kada bih izašla. Umorna, ukočena od višesatnog sjedenja i glavobolna, ali sretna što vidim poznato lice, što sam stigla negdje gdje mi se raduju. Odlasci i povratci. Moja životna priča. Ne dam se zaplašiti.
Post je objavljen 25.03.2011. u 18:57 sati.